Zajedno prema svetom JosipuOčevi i sinovi na putu

Postoje dani u kojima ne hodamo samo prema nekom mjestu. Hodamo prema dubljem razumijevanju vlastitoga poziva, odgovornosti i vjere. Na prvom Nacionalnom hodu muškaraca svetom Josipu krenuo sam prema Karlovcu zajedno s velikom kolonom muškaraca, ali i sa svoja dva sina. Dok je Vito nosio zastavu, a Fran dio puta križ, ponovno sam osjetio koliko se vjera najjasnije prenosi onda kada je zajedno živimo.

Put koji je počeo prije zore

Naš je dan počeo dok je Zagreb još spavao. Oko četiri sata ujutro krenuli smo autobusom od crkve Svetoga Križa u Sigetu. U autobusu su se susretali umor, tišina, iščekivanje i ona posebna radost koja se javlja kada znaš da ne ideš na običan izlet, nego na hodočašće.

Sa mnom su bili moji sinovi Vito i Fran. Već mi je njihova prisutnost davala poseban smisao cijelome danu. Nisam išao samo kao pojedinac, nego kao otac koji sa svojim sinovima želi napraviti stvaran korak u vjeri.

Oko pet sati stigli smo u Svetice. Trebalo je pripremiti sve kako bismo mogli krenuti u šest. Kao član Bratstva Vitezovi BSM imao sam odgovornost za trasu, tempo kolone, planirana stajanja i vrijeme dolaska u Karlovac.

Ta mi odgovornost nije dopuštala da mislim samo na sebe i na vlastiti korak. Morao sam gledati cijelu kolonu, procjenjivati ritam i paziti da nitko nepotrebno ne zaostane, ali i da u Nacionalno svetište stignemo na vrijeme za svečano misno slavlje.

Služenje koje se ne vidi uvijek

Često zamišljamo služenje kao nešto veliko i lako prepoznatljivo. Međutim, ono se najčešće sastoji od malenih odluka koje drugi možda neće ni primijetiti.

Treba znati kada ubrzati, a kada usporiti. Kada zaustaviti kolonu, koliko dugo odmarati i kada ponovno krenuti. Treba pratiti ljude ispred sebe, ali još više one koji se nalaze daleko iza.

Voditi ne znači biti najvažniji u skupini. Voditi znači prihvatiti odgovornost za druge.

Sveti Josip upravo mi je u tome velik uzor. U Evanđelju ne čujemo njegove riječi, ali vidimo njegova djela. Kada Bog progovori, Josip ustaje i kreće. Brine, štiti, vodi i služi. Ne traži priznanje za ono što čini, nego vjerno izvršava povjereno poslanje.

Toga sam jutra želio i sam živjeti barem mali dio takvoga služenja. Nisam vodio kolonu kako bih bio ispred drugih, nego kako bismo svi zajedno stigli na cilj.

Muškarci koji zajedno hodaju

Kada se kolona pokrenula iz Svetica, pred nama je bilo nešto više od šesnaest kilometara puta prema Karlovcu. Hodali smo cestama između sela, uz polja, šume i vodu. Jutarnja hladnoća postupno je zamijenjena suncem, a tišinu početka sve su više ispunjavali razgovori, molitva i pjesma.

Pogled na dugu kolonu muškaraca ostavljao je snažan dojam. Bili su ondje muškarci različitih godina, životnih priča i tjelesnih mogućnosti. Neki su hodali brže, neki sporije. Neki su se poznavali odranije, a neki su se toga dana prvi put susreli.

Ipak, svi smo išli u istome smjeru.

U vremenu koje čovjeka često uvjerava da sve mora postići sam, bilo je snažno vidjeti toliko muškaraca koji zajedno hodaju, mole i javno svjedoče svoju vjeru. Nitko nije morao dokazivati da je bolji ili jači od drugoga. Bilo je dovoljno ostati u koloni i nastaviti prema cilju.

Takvo zajedništvo ne uklanja osobne borbe, ali nam pomaže da ih ne nosimo sami.

Moji sinovi uz mene

Posebnu radost tijekom cijeloga puta donosila mi je prisutnost mojih sinova. Vito je nosio zastavu, a Fran je dio puta preuzeo križ.

Promatrajući ih, razmišljao sam o tome što im kao otac zapravo ostavljam. Djeci možemo govoriti o vjeri, molitvi, odgovornosti i služenju. Sve su to važne riječi, ali one dobivaju svoju punu snagu tek kada postanu život.

Toga dana nisam im želio samo objasniti što znači hodočastiti. Želio sam da hodamo zajedno.

Kada sam gledao Vitu kako nosi zastavu, vidio sam mladića koji je prihvatio svoje mjesto u koloni i dio odgovornosti za ono što ta zastava predstavlja. Kada sam gledao Frana kako na ramenu nosi križ, osjetio sam koliko jednostavna slika može snažno govoriti srcu jednoga oca.

Križ nije ukras niti znak koji nosimo samo u svečanim trenucima. On je put kojim je Krist prošao prije nas i poziv da ga slijedimo u svakodnevici.

Nisam znao što će točno moji sinovi zapamtiti od toga dana. Možda će pamtiti ranu vožnju autobusom, umor u nogama, zastave na vjetru ili mnoštvo ljudi u Karlovcu. Ali vjerujem da iskustvo zajedničkoga hoda ostavlja trag dublji od onoga koji odmah možemo prepoznati.

Put prema Kristu

Naizgled smo hodali prema svetom Josipu. Ipak, svako pravo kršćansko hodočašće vodi dalje od sveca kojemu se utječemo. Sveti Josip ne zadržava pogled na sebi, nego nas upućuje prema Kristu.

On pokazuje kako izgleda vjera koja se pretvara u konkretan život. Vjera muža koji brine za svoju obitelj. Oca koji čuva povjereno dijete. Čovjeka koji prihvaća odgovornost čak i kada ne razumije sve što Bog od njega traži.

Zato ovaj hod za mene nije bio samo pobožnost svetom Josipu. Bio je poziv da pogledam vlastiti život i zapitam se jesam li čovjek koji ustaje kada Bog pozove. Jesam li spreman služiti kada to nitko ne vidi? Jesam li suprug i otac koji svoje najbliže vodi prema Kristu ili im samo govori kojim bi putem trebali ići?

Odgovori na ta pitanja nisu uvijek jednostavni. Ali put započinje onoga trenutka kada ih prestanemo izbjegavati.

Odgovornost za cijelu kolonu

Kako su kilometri prolazili, stalno sam pratio vrijeme. Trebalo je održavati tempo koji će većina moći slijediti, ali i stići na vrijeme u Karlovac.

Hod nije utrka. Cilj nije bio da nekolicina najbržih prva stigne u svetište, nego da kolona ostane povezana i da ljudi sigurno dođu do cilja.

U tome sam prepoznao sliku kršćanskoga života. Nije dovoljno da samo ja napredujem. Krist nas poziva da gledamo i ljude oko sebe. Ponekad ćemo nekoga ohrabriti, nekoga pričekati, nekoga usmjeriti, a nekome dopustiti da svojim primjerom ohrabri nas.

Svatko nosi nešto svoje. Netko zastavu, netko križ, netko sliku svetoga Josipa. Netko nosi osobnu brigu koju drugi ne vide. Netko molitvu za obitelj, zdravlje, brak, djecu ili povratak osobe koju voli Bogu.

Izvana hodamo istom cestom, ali u srcu svatko prolazi i vlastiti put.

Dolazak u Karlovac

Nakon 16,28 kilometara i nešto više od četiri sata od početka snimljene aktivnosti stigli smo u Karlovac. Kolona je došla na vrijeme, a pred Nacionalnim svetištem svetoga Josipa dočekalo nas je veliko mnoštvo vjernika.

Posvuda su bili ljudi. Crkva se punila, prostor oko nje bio je ispunjen hodočasnicima, a svećenici su ispovijedali na brojnim mjestima. Bilo je jasno da se ne događa samo još jedno veliko okupljanje, nego trenutak koji će ostati zapisan u povijesti svetišta.

Dva dana ranije blagoslovljena su nova Sveta vrata. Toga dana, tijekom svečanoga euharistijskog slavlja, crkva Nacionalnoga svetišta svetoga Josipa proglašena je manjom bazilikom.

Ući kroz ta vrata nakon zajedničkoga hoda imalo je posebno značenje. Vrata označavaju prijelaz. Ostavljamo nešto iza sebe i ulazimo u novi prostor. Ali ulazak kroz crkvena vrata nema smisla ako se nakon njega ništa ne promijeni u našem srcu.

Krist ne želi samo da uđemo u neku građevinu. Želi ući u naš život.

Crkva puna živoga naroda

Dok sam gledao mnoštvo okupljenih vjernika, mislio sam o tome kako Crkva nije samo zid, oltar ili povijesna titula. Crkva je Božji narod koji dolazi moliti, ispovjediti se, slaviti euharistiju i ponovno krenuti u svakodnevni život.

Proglašenje svetišta manjom bazilikom bio je velik i povijesni događaj. Ipak, njegova prava vrijednost neće se mjeriti samo brojem okupljenih ljudi toga dana, nego životima koji će se ondje mijenjati.

Čovjek može proći kroz Sveta vrata, sudjelovati na velikome slavlju i vratiti se kući potpuno isti. Ali može i dopustiti da taj prolazak postane početak nečega novoga.

Može odlučiti više moliti. Može se pomiriti s nekim. Može ponovno ozbiljno pristupiti ispovijedi i euharistiji. Može postati prisutniji svojoj supruzi, djeci i ljudima koje mu je Bog povjerio.

Krist nas uvijek poziva na konkretan korak.

Radost koja se ne može sakriti

Nakon misnoga slavlja osjećao sam veliku radost i zahvalnost. Oko mene su ljudi radosno slavili Gospodina, susretali se, razgovarali i dijelili dojmove.

U meni su se miješali umor, olakšanje i snažne emocije. Kolona je sigurno stigla. Povjerena zadaća bila je izvršena. Moji sinovi bili su uz mene, a zajedno smo sudjelovali u događaju koji ćemo dugo pamtiti.

Posebno me diralo to što sam s njima mogao dijeliti iskustvo vjere koje nije bilo zatvoreno samo u riječi. Hodali smo, nosili, umarali se, služili i slavili.

Vjera je toga dana imala korake, težinu križa, zastavu na vjetru, glas molitve i radost susreta.

Povratak kući

Na kraju smo pričekali autobus i krenuli natrag prema Zagrebu. Nakon tolikoga mnoštva, pjesme, molitve i snažnih doživljaja, povratak je donosio vrijeme da se sve polako slegne.

Hodočašće je završilo, ali njegov pravi nastavak tek je počinjao.

Radost koju sam osjećao nisam želio ostaviti u Karlovcu. Ponio sam je kući Nini, svojoj supruzi, i svojoj obitelji. Jer vjera koja ostane samo na hodočašću nije dovršila svoj put.

Sveti Josip vraća nas obitelji. Vraća nas svakodnevnim obvezama, radu, odgoju djece, odnosu između muža i žene, tihom služenju i odgovornosti koju možda nitko izvan našega doma neće primijetiti.

Upravo ondje trebamo nastaviti ono što smo započeli na putu.

Pokazati put vlastitim životom

Kao otac ne mogu svojim sinovima zajamčiti da će uvijek izabrati pravi put. Ne mogu umjesto njih vjerovati, moliti ni donositi životne odluke. Ali mogu nastojati svojim životom pokazati smjer.

Mogu ih pozvati da krenu sa mnom. Mogu pred njima priznati vlastite slabosti. Mogu im pokazati da muškarac nije slab kada klekne pred Bogom, kada moli, kada služi svojoj obitelji ili kada nosi križ.

Ne želim im ostaviti samo savjete. Želim im ostaviti svjedočanstvo čovjeka koji se, unatoč vlastitim pogreškama i slabostima, uvijek ponovno pokušavao vratiti Kristu.

To je poziv koji želim uputiti i svakome tko čita ovu priču. Ne moraš odmah vidjeti cijeli put. Ne moraš imati savršenu vjeru niti sve odgovore. Dovoljno je napraviti prvi iskreni korak.

Pronađi ljude s kojima možeš hodati. Vrati se molitvi. Pristupi ispovijedi. Otvori Sveto pismo. Odvoji vrijeme za svoju obitelj. Prihvati odgovornost koju ti je Bog povjerio.

Iznad svega, dopusti Kristu da uđe u tvoju stvarnu svakodnevicu.

Sveti Josip nije ostavio veliku propovijed. Ostavio je život koji pokazuje put. Možda je upravo to svjedočanstvo koje je danas najpotrebnije: manje riječi koje ostaju samo riječi, a više života koji druge tiho vode prema Kristu.