Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina Krunica, formacija i bratstvo

Na Trgu nas ljudi najčešće vide kako klečimo i molimo krunicu. To je najvidljiviji dio priče o Vitezovima Bezgrešnog Srca Marijina, ali daleko od cijele priče. Iza javne molitve nalazi se bratstvo muškaraca koji pokušavaju ozbiljnije živjeti svoju vjeru, rasti kao ljudi i jedni drugima pomoći da ono što mole ne ostane samo na riječima.

Krunicu na Trgu bana Jelačića molio sam i prije nego što sam postao član Bratstva. S vremenom sam upoznavao ljude koji su ondje redovito dolazili, razgovarao s njima i sve jasnije osjećao koliko mi takvo muško katoličko zajedništvo treba.

Bratstvu Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina pridružio sam se početkom 2025. godine. Danas sam u drugoj godini trogodišnje formacije.

To mi je postala jedna od važnih duhovnih zajednica u životu. Ne zato što sam ondje pronašao skupinu savršenih muškaraca. Upravo suprotno. Pronašao sam muškarce koji znaju da još imaju na čemu raditi.

Zašto Vitezovi?

Ime može nekome na prvu zvučati neobično. Vitez podsjeća na borbu, mač, oklop i neka prošla vremena. Ali borba o kojoj je ovdje riječ nije protiv drugoga čovjeka.

Sveti Pavao vrlo jasno govori o kakvoj je borbi riječ:

„Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.”

Ef 6,12

Ta borba najprije prolazi kroz mene samoga: kroz moje slabosti, grijeh, sebičnost, mlakost, strah i sve ono što me pokušava udaljiti od Krista.

Pavao zato ne govori o zemaljskom oružju. Poziva nas da obučemo svu Božju opremu: da se opašemo istinom, obučemo oklop pravednosti, uzmemo štit vjere, kacigu spasenja i mač Duha — Riječ Božju. A sve to prati molitva i ustrajnost.

U tom svjetlu i riječ Vitez za mene dobiva sasvim drugo značenje. Ne govori o čovjeku koji želi pobijediti drugoga čovjeka, nego o muškarcu koji želi biti spreman za duhovnu borbu, prije svega onu koja se odvija u njegovu vlastitom srcu.

Naše oružje nije mač od čelika.

U ruci nosimo krunicu.

Vitezovi su katolički marijanski pokret muškaraca laika. Marijanska pobožnost pritom nije cilj zatvoren u sebi. Po Marijinu primjeru i zagovoru učimo poniznosti, vjernosti i poslušnosti Bogu, a put uvijek vodi prema Kristu.

Više od molitve na Trgu

Javna molitva krunice karizma je Bratstva i njegov najvidljiviji dio. Ali meni je s vremenom postalo još važnije ono što se događa nakon što ustanemo s koljena.

Kakav se vraćam kući?

Jesam li bolji prema Nini? Imam li više strpljenja za djecu? Znam li priznati vlastitu pogrešku? Jesam li spremniji služiti? Molim li i kada nema kamera, ljudi ni Trga?

Jer mogu jednom mjesečno javno klečati, ali ako me ta molitva ne uči ljubiti ljude koje mi je Bog najprije povjerio, nešto sam promašio.

Na jednoj duhovnoj obnovi u Remetama o. Danijel Čolo lijepo je naglasio upravo tu razliku: javno svjedočanstvo ima svoju vrijednost, ali mora imati korijen u osobnom životu, obitelji i djelatnoj ljubavi prema ženi i djeci.

Ta mi je misao vrlo bliska.

Vitez se ne prepoznaje samo po tome kako kleči na Trgu, nego po tome kakav se nakon molitve vraća kući.

Cjelovit čovjek

Jedna od stvari koje su mi posebno sjele u Bratstvu jest formacija.

Ona traje tri godine i ne promatra čovjeka samo kroz njegov molitveni život. Podijeljena je na četiri međusobno povezane dimenzije: duhovnu, intelektualnu, fizičku i socijalnu.

Duhovna formacija uključuje sakramentalni život, svakodnevnu krunicu, Sveto pismo, post, molitvu i pobožnost. Intelektualna traži da čovjek upoznaje svoju vjeru i uči. Fizička podsjeća da je potrebno brinuti o tijelu, razvijati disciplinu i umjerenost. Socijalna nas uči zajedništvu, služenju, osjetljivosti za druge i svjedočenju vjere vlastitim životom.

U tome sam vrlo lako prepoznao ono što već dugo osjećam: čovjeka nije moguće rastaviti na dijelove.

Ne mogu razvijati duh, a zanemariti razum. Ne mogu govoriti o disciplini duha, a potpuno zanemarivati tijelo koje mi je povjereno. I ne mogu tvrditi da rastem prema Kristu ako ne rastem u ljubavi prema ljudima.

Upravo su te četiri dimenzije postale i temelj načina na koji danas promišljam cjelovitu formaciju na ovom portalu.

Brat koji stoji uz tebe

Možda mi je ipak najveći dar Vitezova upravo bratstvo.

Muškarac lako zatvori mnogo toga u sebe. Probleme na poslu, brak, očinstvo, duhovne borbe, padove i pitanja. Uvjeri se da sve mora riješiti sam.

Ne mora.

O tome sam već pisao u svjedočanstvu Nitko ne raste sam. Uz Vitezove sam još jasnije upoznao vrijednost ljudi s kojima mogu moliti, razgovarati, hodočastiti, raditi, nositi zastavu, postavljati opremu, popiti kavu ili jednostavno biti.

Ponekad bratu treba savjet.

Ponekad molitva.

Ponekad samo čovjek koji će ga poslušati.

Bratstvo se ne gradi velikim riječima, nego takvim malim stvarima.

Od Trga puno dalje

S vremenom se i djelovanje Bratstva proširilo mnogo dalje od jedne molitve prve subote.

Tu su duhovne obnove u Zagrebu, Križevcima, Međugorju i Sveticama, formacijski susreti, obiteljska okupljanja, hodočašća i različiti oblici javnoga svjedočenja.

U ožujku 2026. sudjelovali smo i na prvom Nacionalnom hodu muškaraca svetom Josipu, od Svetica do Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Šesnaest i pol kilometara molitve, razgovora i zajedništva ponovno mi je pokazalo koliko se vjera lijepo prenosi kada muškarci jednostavno krenu zajedno.

Predstavnici Bratstva susreli su se i sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, a na svetkovinu Blagovijesti 2026. dio braće bio je u Vatikanu na generalnoj audijenciji kod pape Lava XIV., gdje su zamolili za njegov blagoslov apostolata javne molitve krunice i predstavili mu bl. Ivana Merza, jednog od zaštitnika Bratstva.

Takvi su trenuci lijepi i ohrabrujući, ali ne bi mi značili mnogo kada bi Bratstvo ostalo samo na događanjima, fotografijama i brojkama.

Pravi plod opet moram tražiti u sebi.

Kada sam o tome morao govoriti

U studenome 2025. s braćom sam gostovao na Radio Mariji. Imao sam priliku naglas govoriti o onome što mi znači krunica, Bratstvo i put na koji me Bog kroz sve to vodi.

Nisam čovjek kojem je prirodno stati pred mikrofon i govoriti velike riječi. Puno mi je lakše nešto napraviti. Ali ponekad i svjedočanstvo postane oblik služenja.

Dok danas ponovno slušam taj razgovor, još mi je jasnije da ne želim govoriti o Vitezovima kao promatrač izvana.

To je put koji još živim.

Još nisam završio formaciju. Nisam položio neku završnu lekciju nakon koje bih mogao reći da sam postao čovjek kakav trebam biti.

Još učim.

Za koga se zapravo borim?

Javna molitva ponekad izaziva protivljenje, ružne riječi i nerazumijevanje.

Dok služim kao redar, ponekad stojim svega nekoliko centimetara od ljudi koji nam se protive, guraju prema moliteljima i viču kroz megafon. U takvim trenucima nije uvijek lako ostati miran. Upravo tada najviše osjećam koliko je važno ne dopustiti da čovjek preko puta mene postane moj neprijatelj.

Ali kršćanska borba ne dopušta mi da na protivljenje odgovorim mržnjom.

P. Marko Glogović na jednoj je duhovnoj obnovi upravo molitelje potaknuo da mnogo mole za ljude koji ih vrijeđaju i protive im se.

To mijenja pogled.

Čovjek preko puta mene nije neprijatelj kojega moram pobijediti.

I on je osoba za koju je Krist umro.

A moja prva borba i dalje ostaje ona ista: protiv grijeha u meni.

Braća na putu prema Kristu

Ne znam kamo će me ovaj dio puta još odvesti. Znam da sam sada u drugoj godini formacije i da još mnogo toga trebam učiti.

Ali znam i što sam već primio.

Braću.

Krunicu koja me svakodnevno vraća Kristovu životu.

Poticaj da ne zanemarim nijedan dio čovjeka koji mi je Bog povjerio.

I podsjetnik da vjeru nije dovoljno samo privatno čuvati.

Treba je živjeti.

Najprije kod kuće.

Onda i pred drugima.

Ne zato da bi ljudi gledali mene, Vitezove ili čovjeka koji kleči na Trgu.

Nego da možda kroz sve naše nesavršene pokušaje pogled ipak ode malo dalje.

Prema Kristu.