Avioni koji su se vratili – i oni koji nisuVrijedi zapamtiti

Nakon jučerašnje molitve krunice na Trgu i procesije do Palmotićeve, tijekom svete mise u tišini sam promišljao o ranjenim dušama koje se još vraćaju Bogu – i o onima do kojih Krist dolazi kada više nemaju snage vratiti se sami. Tada mi se vratila priča o Abrahamu Waldu.

Tijekom Drugoga svjetskog rata matematičar i statističar Abraham Wald proučavao je savezničke avione koji su se vraćali iz borbe. Bili su puni rupa od metaka, ali Wald je pozornost usmjerio na mjesta na kojima rupa nije bilo. Shvatio je da se avioni pogođeni upravo u te najosjetljivije dijelove uglavnom nisu uspjeli vratiti.

Danas je to jedan od najpoznatijih primjera pristranosti preživjelih: lako promatramo one koji su se vratili, a zaboravimo da u toj slici nedostaju oni koji nisu.

Pomislio sam kako smo svi mi poput tih aviona koji su se vratili.

Na Trgu nisu klečali ljudi bez rana. Molile su ranjene duše – ljudi sa svojim grijesima, slabostima, borbama i padovima. Svi smo mi na neki način izrešetani, ali još se vraćamo Bogu.

A mislio sam i na one kojih nema. Na one koji se nisu vratili – ne nužno zato što su gori ili zato što nisu dovoljno vjerovali, nego možda zato što su pogođeni upravo ondje gdje je čovjek najosjetljiviji. Neke su ranili vlastiti grijesi, a neke otac, obitelj, brat ili ljudi kojima su vjerovali – ponekad i oni koje su susreli u Crkvi, od koje su očekivali sigurnost. Možda su prestali dolaziti. Možda više ne vjeruju da se imaju kamo vratiti.

„Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca?”

Lk 13,4

Isusov je odgovor jasan: nisu bili gori. Njihova nesreća nije razlog da se mi smatramo boljima, nego poziv da pogledamo vlastiti život.

Mislim da s tim ponekad može biti usko povezan i odnos sa zemaljskim ocem. Rana koju čovjek nosi iz tog odnosa može mu otežati povjerenje u nebeskoga Oca. Ako nije iskusio sigurnost, nježnost i prihvaćanje, možda mu je teško povjerovati da ga Otac čeka i onda kada se vraća izdaleka, ranjen i osramoćen.

Isusova prispodoba govori o ocu i dvojici sinova. Mlađi je napustio očev dom, a stariji je ostao blizu, ali mu je srce također bilo udaljeno. Jedan se izgubio daleko od kuće, drugi pred njezinim vratima. Otac izlazi ususret obojici. U tome prepoznajem milosrđe: ne Oca koji čeka priliku da kazni, nego Oca koji čeka sina.

„Ustat ću, poći svomu ocu.”

Lk 15,18

Možda smo jučer hodali u procesiji i molili krunicu upravo za to: da ranjeni nastave dolaziti, a oni koji su pali ponovno povjeruju da se mogu vratiti. Jer obraćenje nije priča samo o onima koji su već pronašli put kući.

Bog ne zaboravlja ni one koji su pali i još se nisu vratili.

Možda njihov povratak neće započeti tako da oni sami pronađu snagu i ponovno krenu prema Bogu. Možda započinje time što Krist dolazi do mjesta na kojem su pali i prvi im pruža ruku. A njima je, u tom trenutku, dovoljno sačuvati tek toliko nade da pokušaju pružiti svoju.

„Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom.”

Ef 2,4–5