Mjesto koje mi nismo imali Kako je nastao projekt„Najmanji među nama“

Neke priče ne počinju idejom. Počinju gubitkom. Nečim što nisi planirao, što nisi želio i za što nemaš spreman odgovor. Tek mnogo kasnije shvatiš da i iz takve boli može niknuti nešto što će jednom biti utjeha nekome drugome.

Naša priča s projektom „Najmanji među nama“ počela je puno prije nego što je postojala grobnica na Markovu polju.

Počela je s našom djecom.

S djecom koju smo željeli, čekali, kojoj smo se veselili — a koju nismo imali priliku upoznati onako kako roditelj zamišlja kada sazna da pod majčinim srcem raste novi život.

Kada srce prestane kucati

Nakon rođenja našeg prvog sina Vite, Nina je ponovno ostala trudna.

Veselili smo se.

A onda je u 11. tjednu trudnoće na pregledu stigla vijest koju ne želi čuti nijedan roditelj.

Srce našeg djeteta više nije kucalo.

Nisam mogao vjerovati.

Bio sam tužan, žalostan i zapravo nisam znao što bih sa svim tim osjećajima. U tom mi je vremenu puno značila utjeha vlč. Marinka Miličevića. Ponekad čovjek u takvom trenutku ne treba objašnjenje. Treba nekoga tko će ostati uz njega dok objašnjenja nema.

Nakon nekog vremena nastavili smo dalje.

Željeli smo još djece. Ja sam ih oduvijek želio. Nina također, premda su njoj ti gubici, razumljivo, ostavljali još dublji trag.

Ponovno je ostala trudna.

I ponovno smo u 11. tjednu izgubili dijete.

Opet tuga.

Opet ono pitanje koje nema dobar odgovor.

Opet treba ustati.

Nina je kasnije u svojem svjedočanstvu opisala kako je prije zahvata još molila liječnika da ponovno napravi ultrazvuk. U njoj je postojala nada da će se dogoditi čudo, da će srce koje je već jednom čula ponovno zakucati.

Nije.

Našu djecu tada smo, iz neznanja, ostavili bolnici. Nismo imali mjesto na koje bismo mogli doći, zapaliti svijeću, stati u tišini i jednostavno biti roditelji svojoj djeci.

To je ostalo u nama.

Ne kao svakodnevna rana koja uvijek jednako boli, nego kao prazno mjesto za koje znaš da postoji.

Sjeme koje je netko morao posijati

Nakon naših gubitaka stupili smo u kontakt s paterom Markom Glogovićem, pavlinom iz Svetica i utemeljiteljem Betlehema.

U jednom od razgovora spomenuo nam je želju da postoji grobnica za nerođenu djecu.

Stavio nam je, kako bih danas rekao, bubu u uho.

Posijao je sjeme.

„Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti.“

1 Kor 3,6

Ideja nije više otišla.

Počela je rasti.

Okupila se mala skupina ljudi: Blaženka, Ljubica, Sandra, Nina i ja. Kasnije nam se pridružio i Branko, pogrebnik, čije je iskustvo bilo važno kada je trebalo riješiti stvari o kojima mi ostali nismo znali gotovo ništa.

Nismo imali veliki ured, stručni projektni tim ni unaprijed razrađen plan.

Imali smo razlog.

I imali smo volju.

Svatko je počeo raditi ono u čemu je bio najbolji.

Netko je razgovarao s ljudima u bolnicama. Netko s grobljima. Netko sa župama i svećenicima. Netko je rješavao praktične detalje vezane uz samu grobnicu.

Meni je, naravno, pripao dio koji sam znao raditi.

Baze podataka, evidencije, dokumenti, mailing, popisi župa, tehnička infrastruktura.

Godinama sam svoje znanje gledao prvenstveno kao posao. Ovdje je ono postalo nešto drugo.

Sredstvo služenja.

Tek sam puno kasnije počeo jasnije razumijevati koliko je važno ne zakopati ono što ti je dano, nego ga staviti tamo gdje može poslužiti drugome.

Bez blagoslova ne idemo dalje

Početkom 2015., kada smo odlučili ozbiljno krenuti s projektom „Najmanji među nama“, započeli smo i s postom i molitvom na tu nakanu.

Nismo željeli gurati nešto samo zato što se nama činilo dobrim.

Htjeli smo razlučiti.

I htjeli smo blagoslov Crkve.

Projekt je već bio započeo kada sam 30. siječnja 2015. i formalno pristupio Betlehemu kao pridruženi član. Članstvo nije bilo početak priče, nego samo jedan od koraka na putu koji je već trajao.

Nadbiskupski duhovni stol našu je molbu zaprimio 21. travnja 2015.

A onda smo čekali.

Molili.

Postili.

I nismo htjeli krenuti dalje samo zato što smo bili nestrpljivi.

Odgovor i blagoslov stigli su 15. listopada 2015.

Tek tada smo osjetili da možemo stvarno krenuti u realizaciju.

Počeli smo postiti još početkom godine. Gotovo devet mjeseci — koliko traje jedna trudnoća.

Ta mi simbolika danas teško može promaknuti.

Kao da je i ta zamisao morala proći svoje vrijeme čekanja, rasta i sazrijevanja prije nego što je mogla dobiti stvarni oblik.

Od papira do kamena

Nakon blagoslova počelo je ono manje romantično, ali jednako važno.

Sastanci. Telefoni. Groblje. Tehnički detalji.

Police, kutije, dokumentacija, evidencije i razgovori o tome kako će spomenik izgledati.

Dogovor je bio da bude jednostavan, ali lijep.

Srce.

Velika ruka.

Mala ruka.

Križ.

I naziv:

Najmanji među nama.

25. veljače 2016. otišli smo kod klesara pogledati spomenik koji smo naručili.

Do tada sam ga poznavao kao ideju, nacrt, razgovor i zadatak.

A sada je stajao pred nama u kamenu.

Srce i dvije ruke.

Velika i mala.

Projekt je prvi put izgledao stvarno.

Više nije bio samo nešto o čemu govorimo da bi trebalo postojati.

Mogao sam ga dotaknuti.

Trudna Gospa

U cijeloj toj priči postoji još jedna mala nit koju ne želim potpuno preskočiti, iako zaslužuje svoje zasebno promišljanje.

U listopadu 2013. Nina i ja u Arena Centru ugledali smo veći automobil, Hyundai i30. Naša mala Nissan Micra, koju sam Nini kupio za naše vjenčanje 2006., postala nam je premala uz Vitu i Frana.

Nekoliko tjedana poslije kupili smo upravo taj i30.

Tada, naravno, nismo mogli znati zašto će mi jednom posebno ostati u sjećanju.

Na Blagovijest, 25. ožujka 2016., upravo smo tim automobilom u Svetice vozili veliki kip trudne Gospe.

Stao je gotovo na milimetar.

Ali to je već jedna druga priča.

U ovoj mi je dovoljno sjetiti se prizora trudne Marije i svega što smo tih godina nosili u sebi vezano uz djecu koja rastu pod majčinim srcem — i uz djecu koja svoj zemaljski put završe prerano.

Mjesto je napokon postojalo

Na Markovu polju grobnica je bila završena.

Srcoliki spomenik koji smo nekoliko tjedana ranije gledali kod klesara sada je stajao na svome mjestu.

Na njemu velika i mala ruka.

I križ.

Na kamenu riječi:

NAJMANJI MEĐU NAMA — UDRUGA BETLEHEM ZAGREB

Kad sam je vidio dovršenu, nisam osjećao neko pobjedničko zadovoljstvo zbog uspješnog projekta.

Više mir.

Zadovoljstvo zbog djece koja će prerano završiti svoj zemaljski put, a ipak dobiti dostojno mjesto počinka.

I zbog roditelja.

Jer oni će znati gdje je pokopano to malo tijelo.

Imat će mjesto na koje mogu doći.

Mjesto na kojem mogu zapaliti svijeću.

Pomoliti se.

Šutjeti.

Plakati ako trebaju.

Mi to mjesto za svoju djecu nismo imali.

Ali netko drugi sada ga ima.

I možda se upravo tu krije i najdublji smisao imena koje je projekt dobio — Najmanji među nama.

„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!“

Mt 25,40

Vjerovali smo da dostojanstvo čovjeka ne počinje tek onda kada ga možemo držati u naručju, nazvati imenom ili pokazati drugima.

I vjerovali smo da smrt nema posljednju riječ.

Tuga zbog gubitka ne nestaje preko noći. Ali za kršćanina ona nije tuga bez nade. U nju ulazi i radost obećanja vječnoga života u Kristu — nada da ono dijete koje ovdje nismo stigli zagrliti nije izgubljeno Bogu.

Grobnica zato nije trebala biti samo mjesto smrti.

Trebala je biti i mjesto nade.

Kada je mjesto dobilo svoj smisao

4. travnja 2016. u grobnici je pokopano prvo dijete.

Nisam bio prisutan na tom ukopu.

Ali taj datum mi je važan.

Jer toga dana sve ono što smo radili mjesecima — molitva, post, sastanci, mailovi, telefonski pozivi, dokumenti, tablice, baze, kamen i bezbroj praktičnih detalja — prvi je put poslužilo svojoj stvarnoj svrsi.

Jedno je dijete dobilo mjesto počinka.

Jedni su roditelji dobili mjesto oproštaja.

I tada više nije bilo važno tko je koliko radio i čija je bila koja ideja.

Mjesto je postojalo.

On uvijek bdije

Kad danas gledam unatrag na sve te godine, lako bih mogao vidjeti samo ono što je boljelo.

Gubitke.

Strahove.

Čekanje.

Borbu.

Ali to ne bi bila cijela istina.

U svoj toj muci Gospodin nas nije ostavio same.

Dok smo nosili svoje križeve, na naš su se život izlijevale i brojne milosti.

Rađala su nam se djeca.

Otvarala su se vrata za koja nismo znali da će se otvoriti.

Došla je kuća.

Došao je i automobil koji nam je tada jednostavno trebao za rastuću obitelj, a za koji ćemo tek poslije shvatiti da će imati svoje malo mjesto i u ovoj priči.

Nisu te stvari dokaz Božje ljubavi niti nagrada za ono što smo prošli. Božja se blizina ne mjeri kućom, automobilom ili time koliko nam život ide prema našim planovima.

Ali kroz mnoge male i velike trenutke učili smo nešto drugo:

On uvijek bdije.

Nismo uvijek razumjeli što radi.

Nismo uvijek dobivali ono za što smo molili.

Neke smo molitve čekali godinama, a neke su dobile odgovor drukčiji od onoga kojem smo se nadali.

Ali nikada nismo bili sami.

I možda sam upravo kroz sve te godine sve više učio da križ i milost nisu dvije odvojene priče.

Ponekad ih nosimo istodobno.

Život poslije ne pita

Naša vlastita priča s gubicima nije završila nastankom grobnice.

Nakon prva dva gubitka rodio se Fran 2012.

Radost.

Život.

Novi početak.

Godine 2016. rodio se Dino.

Godine 2020. čekali smo blizance.

Rodila se Cvita.

Ali druga beba nije ostala s nama. Njezino je srce prestalo kucati negdje oko devetog tjedna trudnoće.

A prije manje od dvije godine ponovno smo izgubili jedno dijete.

Ne pišem to da bih zbrajao gubitke.

Djeca se ne zbrajaju.

Niti jedno drugo dijete ne dolazi kao zamjena za ono koje je otišlo.

Vito je Vito.

Fran je Fran.

Dino je Dino.

Cvita je Cvita.

A i ona djeca koju nismo imali priliku držati u rukama imaju svoje mjesto u našoj obitelji i u našem životu.

Nije lako.

Ali život ide.

Ne pita.

Treba nositi svoj križ.

Ne znam zašto, ali znam što je iz toga izraslo

Nikada nisam dobio odgovor na pitanje zašto smo morali izgubiti svoju djecu.

I ne pokušavam ga izmišljati.

Ne želim ni reći da se nešto takvo moralo dogoditi kako bi nastao projekt.

Nije moralo.

Bol nije dobra samo zato što iz nje poslije može izrasti nešto dobro.

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube.“

Rim 8,28

Ne znači mi to da je svaki događaj dobar.

Znači mi da Bogu ni ono bolno ne mora biti posljednja riječ.

Mi svojoj izgubljenoj djeci nismo mogli dati mjesto koje danas postoji na Markovu polju.

Ali iz našeg iskustva, iskustva drugih roditelja, jedne ideje koju je pater Marko posijao i rada male skupine ljudi izraslo je mjesto koje će netko drugi imati.

Možda upravo roditelj koji danas još ni ne zna da će mu jednoga dana trebati.

I kada dođe tamo, možda neće znati tko je slao mailove, tko je razgovarao s grobljem, tko je radio bazu podataka, tko je postio, tko je razgovarao sa svećenicima ili tko je jednoga hladnog dana otišao kod klesara pogledati komad kamena u obliku srca.

I ne treba znati.

Važno je da mjesto postoji.

Mjesto koje mi nismo imali.

A koje će njemu možda biti potrebno.