Misli Ti, Gospodine Put na kojem je nestala jedna zapreka

Neke zapreke u životu s vremenom prestanemo doživljavati kao zapreke. Naviknemo se na njih, prilagodimo im svoje odluke i jednostavno prihvatimo da nešto nije za nas. Jedna od mojih bila je letenje.

Gotovo dvadeset godina nisam sjeo u avion. Zbog toga sam propustio poneku poslovnu priliku, putovanje sa suprugom i još ponešto što bi možda izgledalo drukčije da sam bio spreman poletjeti.

Mene to, međutim, nije previše smetalo.

Sve dok se nije otvorio put u Rim.

Ne želim više letjeti

Prvi put avionom letio sam s Ninom negdje oko 2003. godine. Išli smo iz Zagreba u Dubrovnik za Novu godinu.

U Dubrovniku je puhala jaka bura i slijetanje nije bilo baš bajno. Povratak je prošao bez problema, ali u meni je ostala neka gorčina prema letenju.

U listopadu 2006. ponovno smo poletjeli. Ovaj put iz Ljubljane prema Tunisu, na medeni mjesec.

Taj mi se let nekako još više zamjerio.

Sjećam se da sam već tijekom boravka razmišljao kako ću se morati vratiti kući — i ponovno sjesti u avion.

Kada smo se vratili, u meni je ostala prilično čvrsta odluka:

Ne želim više letjeti.

I gotovo dvadeset godina nisam.

Bilo je poslovnih prilika koje su zbog toga otpale. Bilo je putovanja na koja Nina i ja nismo otišli. Bilo je događaja do kojih bi avion bio najjednostavniji i najlogičniji način dolaska.

Uvijek sam pronašao drugo rješenje.

Ili jednostavno nisam išao.

Nina je godinama pokušavala promijeniti moj pogled na to. Nagovarala me, čekala i molila da jednom ipak ponovno poletim.

Ja nisam imao osobitu potrebu išta mijenjati.

Onda neka ide drugi brat

U ožujku 2026. kao Vitezovima Bezgrešnog Srca Marijina otvorila nam se mogućnost odlaska u Rim na audijenciju kod Pape.

Radovao sam se tome.

Put od Zagreba do Rima automobilom jest dug i naporan, ali meni vožnja nikada nije predstavljala problem. Ja bih vozio.

Nina je već tada natuknula da svi normalni ljudi u Rim idu avionom.

A onda je brat Kruno odlučio: idemo 24. ožujka avionom.

Nisam se bunio. Nisam nagovarao braću da promijene plan.

Samo sam rekao neka onda radije ide neki drugi brat umjesto mene.

Nina je na to odmahnula rukom.

Nije mogla vjerovati da sam spreman propustiti takvu priliku samo zato što već gotovo dvadeset godina ne želim sjesti u avion. Otprilike mi je dala do znanja da baš i nisam normalan ako ću zbog toga ostati kod kuće.

I negdje tada nešto je u meni popustilo.

Nije počela velika unutarnja borba. Nisam tražio statistike o sigurnosti letenja, nisam se pokušavao uvjeravati da se nemam čega bojati niti sam danima vagao što učiniti.

Jednostavno sam odlučio:

Idem. Isuse, misli Ti.

Javio sam Kruni da ipak računaju na mene.

Nestala je prije polijetanja

Moglo bi se očekivati da je najvažniji trenutak bio kada se avion odvojio od piste.

Nije.

Zapreka je nestala prije toga.

Kada sam 24. ožujka došao na aerodrom u Zagrebu, sve je već bilo mirno.

Nije bilo stare napetosti. Nije bilo želje da odustanem. Nije bilo onoga pitanja zašto mi je ovo trebalo.

Bio je jednostavno — mir u srcu.

Letjeli smo najprije do Splita, a zatim nastavili prema Rimu.

Sve je prošlo vrhunski mirno.

A ja sam nakon gotovo dvadeset godina sjedio u avionu, gledao kroz prozor, fotografirao oblake i planine, razgovarao s braćom, molio i zahvaljivao.

I uživao.

Gotovo kao da se vozim u vlastitom automobilu.

Upravo mi je to bilo nevjerojatno. Ne zato što sam tijekom leta nekako uspio pobijediti sebe, nego zato što borbe više nije ni bilo.

Već tada sam znao da je nešto završilo.

„Uzdaj se u Gospodina svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.“

Izr 3,5

Zapreka nije nestala kada je avion sigurno sletio.

Nestala je u trenutku kada sam prestao unaprijed misliti umjesto Njega i rekao:

Isuse, misli Ti.

Sve što je uslijedilo samo je to potvrdilo.

Rim

Sljedećega dana, 25. ožujka, na Blagovijest, bili smo na audijenciji kod Pape.

Došli smo kao Bratstvo, kao Vitezovi, zajedno.

Bio je to velik dar i razlog zbog kojega smo uopće krenuli na ovaj put.

Nina bi, naravno, rado bila u Rimu sa mnom, ali ovo je bio put Bratstva. Ostala je kod kuće.

I zagovarala.

Možda sam upravo zbog svega što je prethodilo tom putu još snažnije osjećao koliko čovjek neke stvari ne prolazi sam. Uz mene su bila braća s kojima sam putovao, a kod kuće supruga koja je godinama vjerovala da će jednom doći dan kada ću ponovno poletjeti.

Došao je.

I mislim da se tome radovala barem jednako kao i ja.

Misa koju nismo planirali

Toga dana jedna nam je stvar ipak ostala kao žal.

Nismo stigli na svetu misu.

Dan je bio ispunjen, trebalo se vratiti prema zračnoj luci Rim Fiumicino i izgledalo je da ćemo taj 25. ožujka završiti bez mise.

Na aerodromu smo slučajno otkrili kapelicu.

Nismo je tražili.

Rekli smo samo: idemo se barem malo pomoliti prije leta.

Ušli smo, a unutra fra Antonio Tkalac, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, upravo priprema sve za svetu misu. Studira teologiju u Jeruzalemu i boravi u Svetoj Zemlji, a zbog ratnih okolnosti njegov ga je povratak prema Hrvatskoj vodio preko Egipta i Rima.

Njegov put doveo ga je upravo tada na Fiumicino.

Naš put doveo je nas.

U istu kapelicu.

U isto vrijeme.

Mi smo samo htjeli nekoliko minuta molitve, a ostali smo na svetoj misi, na hrvatskom i dijelom na talijanskom.

Nakon mise do leta nam je ostalo možda sat vremena ili malo više. Na tako velikom aerodromu, kada treba doći do izlaza i ukrcati se, nije to bilo mnogo.

Bilo je taman.

Stigli smo.

A onda smo vidjeli da je i fra Antonio s nama na istom letu prema Hrvatskoj.

Mogu reći da se sve slučajno poklopilo.

Ali dok sam gledao kako se njegov put iz Izraela preko Egipta spojio s našim u jednoj maloj kapelici na rimskom aerodromu, baš na dan kada nam je bilo žao što nismo stigli na misu, u meni se ponovno javila ista misao:

Misli Ti, Gospodine.

Jer ja to tako ne bih mogao složiti.

Iznad oluje

Na povratku smo letjeli iznad oluje.

Ispod nas oblaci i nevrijeme, a naš let potpuno miran.

Bez turbulencija.

Bez nelagode.

Bez one stare težine koju sam gotovo dvadeset godina povezivao s avionom.

Gledao sam kroz prozor i bilo mi je dobro.

Pomalo je nevjerojatno koliko se perspektiva može promijeniti.

Prije dvadesetak godina jedno neugodno slijetanje i nekoliko iskustava koja mi nisu sjela bilo je dovoljno da kažem: neću više.

Sada sam sjedio nekoliko kilometara iznad zemlje, negdje iznad oluje, i u meni je bio mir.

Tada sam još jednom shvatio da ovaj put zapravo nije bio priča o avionu.

Avion je samo pokazao nešto što se već dogodilo.

Po slijetanju u Zagreb priča još nije sasvim završila. Na aerodromu nas je, kao i pri odlasku, dočekao naš susjed Ivan Lulić i odvezao kući, gdje nas je Nina čekala s pripremljenom večerom. Nakon Rima, audijencije, mise na Fiumicinu i povratka iznad oluje, bilo je lijepo završiti put upravo tako — kod kuće, za stolom, zahvalan i za ljude koje mi Bog stavlja uz put.

Ono što je Nina čekala

Kada smo se vratili i kada su se svi dojmovi počeli slagati, još sam više razmišljao o cijelom putu.

Nina je bila oduševljena.

Godinama je gledala kako jedna moja odluka zatvara vrata koja možda uopće nisu trebala biti zatvorena. Mene nije smetalo što su zatvorena. Njoj očito jest.

„Treba svagda moliti i nikada ne sustati.“

Lk 18,1

A sada joj se, naravno, odmah otvorilo novo područje za planiranje.

Već razmišlja o tome da krajem godine negdje zajedno odletimo.

Možda Pariz.

Možda London.

Možda Kopenhagen.

Tko zna.

Meni je još uvijek pomalo neobično već samo to što danas o takvom putovanju razgovaramo sasvim normalno.

Još prije nekoliko mjeseci moj odgovor bio bi jednostavan: ako se mora avionom, ne idem.

Danas više ne razmišljam kamo ne mogu otići.

Možemo se zajedno pitati:

Kamo će nas krila odvesti?

I možda je upravo to jedan od najljepših plodova ovoga puta.

Nije nestala samo zapreka između mene i aviona.

Otvorila su se i neka vrata koja sam godinama bez potrebe držao zatvorenima.

Misli Ti, Gospodine

Ne želim iz ovoga napraviti jednostavnu formulu.

Ne mislim da će svaka naša poteškoća nestati čim izgovorimo pravu molitvu. Vjera nije način da sebi osiguramo mirne letove, vedro nebo i život bez turbulencija.

Ali znam što se dogodilo meni.

Gotovo dvadeset godina jednu sam stvar smatrao svojom granicom.

Naviknuo sam se na nju.

Prilagodio joj odluke.

Prihvatio sve što sam zbog nje propuštao.

A onda se otvorio jedan put na koji sam stvarno želio krenuti i našao sam se pred jednostavnim izborom: hoću li opet poslušati sebe ili ću ovaj put nešto prepustiti Njemu?

Rekao sam:

Isuse, misli Ti.

I prije nego što sam uopće zakoračio u avion, znao sam da zapreke više nema.

Put u Rim samo je to potvrđivao, korak po korak.

Mir na aerodromu.

Let.

Oblaci.

Braća.

Audijencija.

Kapelica koju nismo tražili.

Misa za koju smo mislili da smo je propustili.

Fra Antonio.

I povratak iznad oluje.

Koliko puta u životu pokušavam unaprijed misliti sve?

Koliko puta odlučim što mogu, što ne mogu, kamo mogu ići i gdje su moje granice?

I koliko toga možda zaobiđem samo zato što sam unaprijed odlučio kako nešto mora izgledati?

Ne znam kamo će me sljedeći avion odvesti.

Možda stvarno u Pariz, London ili Kopenhagen.

Ali znam što želim ponijeti sa sobom.

Ne samo u avion.

Nego i u sve ono što još ne mogu predvidjeti.

Misli Ti, Gospodine.