Nitko ne raste samBraća po krunici

Bratstvo za mene nije počelo učlanjenjem, pravilnikom ni velikim obećanjem. Počelo je pozivom jednoga susjeda, unutarnjom borbom i prvim klečanjem na zagrebačkom Trgu. Došao sam samo moliti krunicu, a postupno sam otkrio da nas Bog ne oblikuje samo u tišini osobne molitve. Ponekad nas oblikuje preko ljudi koji stoje, kleče, mole i rastu uz nas.

Poziv koji sam odgađao

Moj susjed Gordan Galić molio je krunicu na Trgu od samoga početka. Znao sam za ta okupljanja, ali nisam ništa poduzimao. Jednom me upitao bih li pošao s njim. Nisam mu dao pravi odgovor.

Nedugo zatim, 17. lipnja 2023. godine, otišli smo na duhovnu obnovu za muškarce koji mole krunicu u Svetice, kod patera Marka Glogovića. Krunicu sam već molio kod kuće, a patera Marka poznavao sam godinama kroz prijateljstvo i suradnju u Udruzi Betlehem. Pomislio sam da nemam što izgubiti ako pođem.

Nisam mogao naslutiti koliko će me taj odlazak potresti.

Želim te na Trgu

U Sveticama sam primio škapular svetoga Mihaela, a molili smo i pod plaštem Gospe Guadalupske. Tijekom molitve u srcu mi se pojavila jasna misao koju sam doživio kao Marijin poziv:

„Želim te na Trgu.”

Ta me misao istodobno privukla i uznemirila. Kako ću javno kleknuti? Što će misliti ljudi koji me poznaju? Što će reći poslovni suradnici? Zašto ne bih nastavio moliti u sigurnosti svojega doma, gdje me nitko ne promatra?

U meni su se izmjenjivali strah, nelagoda i traženje opravdanja. Ipak, poziv nisam mogao jednostavno zanemariti. Shvatio sam da nije dovoljno vjeru čuvati samo ondje gdje mi je ugodno i gdje ništa ne riskiram.

Prvo klečanje

Na prvu subotu, 1. srpnja 2023. godine, prvi sam put kleknuo na Trgu. Nisam došao raspravljati, isticati se ni dokazivati nešto ljudima oko sebe. Želio sam samo kleknuti, moliti krunicu i odgovoriti na poziv koji sam prepoznao u srcu.

„Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima.”

Mt 10,32

To je za mene bio trenutak duboke poniznosti. Dok sam klečao, u meni je kao da je umirao strah od mišljenja svijeta, a rađala se sloboda da javno priznam komu pripadam. Nisam toga dana postao savršeniji ni hrabriji u svemu, ali učinio sam korak koji više nisam mogao vratiti.

Istoga sam dana ponovno započeo živjeti pobožnost prvih subota. Subote su se zatim redale, a ono što je počelo jednim klečanjem postupno je postajalo dijelom mojega života.

Od molitelja do služenja

S vremenom više nisam samo dolazio na molitvu. Postao sam redar i počeo pomagati u organizaciji. Promatrao sam muškarce koji su preuzimali odgovornost, pazili na druge, pripremali sve potrebno i ostajali služiti i onda kada ih nitko nije primjećivao.

Počeo sam razumijevati da zajedništvo ne nastaje samo zato što se ljudi okupe na istome mjestu. Ono se gradi dolascima, vjernošću, služenjem i spremnošću da dio svojega vremena i snage darujemo drugima.

U svibnju 2024. sudjelovao sam na Konferenciji katoličkih muškaraca u Vukovaru. Ondje je Krunoslav Puškar pozvao one koji osjećaju želju da postanu dio Vitezova Bezgrešnoga Srca Marijina da se prijave. Upisao sam svoje ime.

Na završetku konferencije, nakon snažnih svjedočanstava, uslijedila je zagovorna molitva s polaganjem ruku. Molitelj je nada mnom izgovorio:

„Trči, Antonio, trči.”

Te su me riječi duboko dirnule jer je trčanje već bilo važan dio mojega života. Doživio sam ih kao ohrabrenje da nastavim putem kojim sam krenuo — ne samo fizički trčati, nego ne zaustaviti se u vjeri, služenju i odgovoru na Božji poziv.

Željezo se oštri željezom

Nakon prijave prošlo je nekoliko mjeseci bez odgovora. Na kraju sam sam pitao što se događa s mojom prijavom. Pred Novu godinu stigao je poziv da se uključim u bratstvo i tako je započela moja formacija među Vitezovima BSM.

„Željezo se željezom oštri i čovjek oštri jedan drugoga.”

Izr 27,17

Jednom tjedno susrećemo se uživo ili putem interneta. Molimo krunicu, razgovaramo i podupiremo jedni druge. Svakoga mjeseca jedan brat svakodnevno moli za drugoga, a zatim se izmjenjujemo. Tako znaš da netko tvoje ime, obitelj i potrebe redovito donosi pred Boga.

Kada je moj sin Dino na nogometu dobio snažan udarac u nogu, braća su molila za njega. Oteklina se povukla i gips na kraju nije bio potreban. Ne trebam unaprijed objašnjavati sve što se dogodilo da bih znao koliko znači kada braća tvoju brigu prihvate kao vlastitu i zajedno je donesu Gospodinu.

Danas možda češće ja pomažem drugima — razgovorom, molitvom, savjetom ili prisutnošću u teškim životnim trenucima. Najvažniji dijelovi bratstva uglavnom nisu javni. Ostaju u povjerenju, u razgovorima koji se ne prenose dalje i u pomoći koja se ne fotografira.

Bratstvo koje se vraća kući

Godinu nakon Vukovara na konferenciju u Sinju pošao sam sa sinom Vitom. Prije programa zajedno smo otišli na Svilaju. Bilo mi je važno da i on vidi zajedništvo muškaraca koji mole, slušaju, svjedoče i nastoje postati odgovorniji supruzi, očevi i kršćani.

Jer smisao bratstva nije da muškarac ima još jedno mjesto na koje može otići od svoje obitelji. Pravi plod mora se vidjeti kada se vrati kući: u načinu na koji govori, sluša, oprašta, preuzima odgovornost i služi onima koji su mu najbliži.

Možda mi je zato jedna od najvažnijih potvrda došla upravo od Nine. Jednom mi je rekla:

„Ne znam što se događa, ali očigledno si se promijenio.”

Ne znam uvijek sam prepoznati koliko sam se promijenio ni koliko još trebam rasti. Ali znam da ne rastem sam. Bog mi je dao braću po krunici — muškarce uz koje učim moliti, služiti, prihvaćati korekciju i ostati vjeran putu kojim sam krenuo.