Zablistaj tu gdje jesi Nemamo svi isti početak

Jučer sam s Franom ponovno trčao iz Vučića prema Klečicama. Na jednom dijelu makadamskoga puta, među prašinom, kamenjem i tragovima traktora, ugledao sam mali ružičasti cvijet. Zastao sam. Usred svega sivoga, tvrdoga i naizgled negostoljubivoga — on je jednostavno cvjetao.

Nije nam svima dano isto tlo

Nije rastao na livadi, u plodnoj zemlji ni ondje gdje bi čovjek očekivao cvijet. Niknuo je usred kamenja. U uvjetima koje sigurno ne bi izabrao, a ipak je procvjetao toliko snažno da ga nisam mogao ne primijetiti.

Pomislio sam koliko ni nama u životu nije svima dano isto. Nemamo isti početak, iste mogućnosti, zdravlje, obitelj, rane ni ljude koji nas prate. Netko raste na plodnoj zemlji, a netko se od početka mora probijati kroz kamen.

Zato nema smisla svoj život neprestano uspoređivati s tuđim. Ne mogu promijeniti sve okolnosti u koje sam postavljen, ali mogu odlučiti što ću učiniti s onime što mi je dano.

Vjeran onome što mi je dano

U Isusovoj prispodobi gospodar ne daje svim slugama jednako. Ali od svakoga očekuje da učini nešto s onime što mu je povjereno.

„Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!”

Mt 25,21

Možda upravo tu leži jedna od važnih životnih istina. Bog od mene ne traži da živim tuđi život niti da donosim plodove koje je povjerio drugome. Traži da budem vjeran onome što je dao meni.

„Kršćanska duhovnost je život preobrazbe.”

Sv. Ivan Pavao II.

Preobrazba možda počinje upravo onda kada prestanemo čekati idealne uvjete i dopustimo Bogu da od onoga što jesmo, pa i od kamenja kroz koje smo morali rasti, postupno oblikuje nešto dobro.

Ne moramo svi cvjetati jednako

Na vrhu Klečica primijetio sam još jedan mali prizor. Leptir se gotovo potpuno stopio s kamenjem. Tek kada sam zastao i pažljivije pogledao, primijetio sam ga.

Cvijet je privukao pogled svojom bojom. Leptir je opstajao gotovo neprimjetan, prilagođen okolini. Jedan je zablistao, drugi se stopio s prostorom koji mu je dan. Priroda me ponovno podsjetila da ne moramo svi izgledati isto niti hodati istim putem da bismo ispunili ono za što smo stvoreni.

Možda nisi dobio zemlju koju bi izabrao. Možda je tvoj put kamenitiji od tuđega. Nemoj zbog toga cijeli život gledati prema tuđoj livadi. Pogledaj što je tebi dano, ukorijeni se koliko možeš i učini najbolje s onime što ti je povjereno.

Zablistaj tu gdje jesi.

Za mene je i to dio formacije uma otvorenoga istini — naučiti gledati vlastiti život bez uspoređivanja, prepoznati ono što mi je dano i razlučiti što s time trebam učiniti.