Kad je sunce na Kleku postalo SrceIznad oblaka

Na Klek nisam krenuo tražiti znak. Krenuo sam zastati, usporiti i barem na nekoliko sati udaljiti se od buke. Želio sam čuti tišinu, osjetiti svaki korak i dopustiti da se u meni smiri ono što je svakodnevica neprestano pokretala. Na kraju toga zimskog uspona, iznad magle i oblaka, sunce se na trenutak pojavilo poput probodenoga Srca iz kojega izlaze zrake svjetlosti.

Bilo je rano zimsko jutro, 18. siječnja 2025. godine. Iz Bjelskoga sam krenuo oko 8:30, prema Planinarskom domu Klek i dalje prema vrhu. Šuma je bila prekrivena snijegom, granje okovano ledom, a svijet oko mene gotovo bez boje. Sve je bilo bijelo, utišano i nepomično.

Nisam krenuo samo prema vrhu. Krenuo sam kako bih barem nakratko čuo tišinu. Ne onu tišinu u kojoj nema nikakva zvuka, nego onu dublju, u kojoj čovjek napokon počinje primjećivati vlastite misli, disanje, korake i ono što mu se događa u nutrini.

Sa sobom sam nosio i velik komad drva, dug gotovo jedan metar. Drvo se iz Bjelskoga ili putem prema domu nosi kako bi se ondje mogla održavati vatra i grijati planinari. Na ramenu je postajalo sve teže, osobito uz uspon, snijeg i dereze na nogama. Ipak, taj teret imao je smisao. Netko će se uz tu vatru poslije ugrijati, možda ne znajući tko je drvo donio. U takvim malim djelima čovjek se podsjeti da put nikada nije samo njegov.

Hodao sam polako, bez potrebe da ikamo žurim. Uživao sam u svakom koraku, u škripanju snijega pod nogama, u hladnom zraku i zaleđenim granama koje su se nadvijale nad stazu. Teške dereze usporavale su hod, ali su istodobno svaki korak činile svjesnijim. Nije bilo moguće samo prolaziti. Trebalo je gledati gdje stajem, paziti, procjenjivati i nastavljati.

Kada sam stigao do Planinarskog doma, nekoliko se planinara grijalo unutra. Na zaslonu meteorološke postaje u 10:53 bila je zabilježena vanjska temperatura od −6,1 °C, uz vlažnost zraka od 92,3 posto. Na otvorenome, prema vrhu, vjetar je hladnoću činio još snažnijom. Planinari koji su bili u domu nisu pokazivali osobitu želju za nastavkom uspona.

I sam sam mogao ostati. Toplina doma, odmor i sigurnost bili su privlačni. Ipak, odlučio sam krenuti dalje. Danas mi se čini da je upravo ta odluka postala važan dio cijeloga iskustva. Da sam ostao, ne bih vidio ono što se otvorilo iznad magle. Ponekad čovjek ne zna što ga čeka iza sljedećega uspona, ali mora odlučiti hoće li ostati na sigurnome ili nastaviti.

Nakon izlaska iz doma počeo sam moliti krunicu. Ne sjećam se da sam imao neku posebno oblikovanu nakanu. Molitva je jednostavno pratila hod. Zrnce po zrnce, korak po korak. Riječi koje sam mnogo puta izgovorio ponovno su dobile ritam disanja i uspona.

Donji dio planine ostajao je u magli, a vrh se postupno otvarao iznad oblaka. Ispod mene prostiralo se more bjeline, dok je iznad bilo vedro plavo nebo. Snijegom i ledom prekriveno drveće blistalo je na suncu, a cijeli je prizor djelovao kao da sam iz sivila izišao u neki drugi svijet.

Na vrhu je puhao vjetar, ali osjećao sam radost. Bio sam sretan što sam se ipak odlučio nastaviti, što nisam ostao u domu i odustao od završnoga dijela uspona. Nije to bila radost zbog osvojenoga vrha, nego zahvalnost što sam uopće mogao biti ondje, iznad oblaka, u svjetlu i tišini.

Fotografirao sam sunce iznad snježne padine. Nakon prve fotografije primijetio sam neobičan odsjaj. Oko sunca se na trenutak oblikovalo nešto što me podsjetilo na srce. Odmah sam pokušao snimiti još jednu fotografiju, ali prizor se već počeo mijenjati i oblik se izgubio.

U tom sam odsjaju prepoznao sliku probodenoga Isusova Srca. Podsjetio me na Milosrdnoga Isusa, iz čijega Srca izlaze zrake svjetlosti i milosrđa. Nisam na Klek krenuo tražiti znak niti želim taj trenutak pretvoriti u dokaz nečega što bi drugi morali vidjeti jednako kao ja. Bio je to osoban trenutak, darovan unutar molitve, hladnoće, napora i tišine.

Možda bi netko na fotografiji vidio samo lom svjetlosti kroz objektiv. I to je moguće. Ali čovjek ponekad u običnom prizoru prepozna nešto što mu se obraća dublje od samoga prizora. Nije presudno koliko je dugo trajalo niti bi li se moglo ponoviti. Važno je ono što je taj trenutak probudio.

Na planinu sam krenuo tražiti tišinu. Na putu sam nosio drvo za ljude koje možda nikada neću upoznati. Hodao sam kroz snijeg i maglu, molio krunicu i odlučio nastaviti onda kada je bilo lakše ostati u toplini. Iznad oblaka dočekalo me sunce, a u njegovu sam odsjaju na trenutak prepoznao Srce iz kojega izlazi milosrđe.

S planine se nisam vratio s odgovorima na sva pitanja. Vratio sam se s nečim jednostavnijim i potrebnijim — s mirom.