A ja sam mislio da sam za brojke Kad Bog povede tamo gdje se nisi vidio

Nikada nisam mislio da ću pisati. Oduvijek sam se smatrao čovjekom brojki, logike, kôda i sustava. A onda sam danas na svetoj misi slušao Riječ i ponovno se pitao: što ako Bog čovjeka ponekad upravo tamo gdje se najmanje vidi odluči upotrijebiti?

Danas sam na svetoj misi već kod prvoga čitanja imao osjećaj kao da je netko neke riječi napisao baš za mene.

Prorok Jeremija govori kako mu je Riječ Gospodnja postala razlogom podsmijeha.

Htio je prestati.

Ne govoriti više.

Ne misliti više na to.

Ali nije mogao.

„U srcu mi bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim.“

Jr 20,9

Ta mi je slika ostala.

Oganj koji pokušavaš zadržati, ali ne ide.

Ja nisam čovjek riječi

Nikada se nisam smatrao piscem.

Naprotiv.

Rođen sam za brojke.

Barem sam ja tako to vidio.

Programiranje, baze podataka, logika, struktura, problemi koje možeš rastaviti na dijelove i tražiti rješenje.

Tu sam doma.

Riječi su bile nešto drugo.

I zato mi često na pamet padne Mojsije.

Kada ga Bog šalje, Mojsije ne govori: „Napokon nešto za mene.“

Govori da nije rječit.

Da nije čovjek riječi.

I dobiva Arona koji će govoriti uz njega.

Ne uspoređujem sebe s Mojsijem.

Ali razumijem ono njegovo pitanje:

Zašto baš ja?

A ipak pišem

A onda pogledam ovaj portal.

I pišem.

Pišem o braku.

O djeci.

O planinama.

O trčanju.

O padovima i ponovnim počecima.

O Riječi koja me svakodnevno oblikuje.

O onome što mi Gospodin kroz godine pokazuje.

Nisam jednoga dana odlučio postati pisac.

Jednostavno su se neke stvari počele skupljati.

Iskustva.

Susreti.

Rečenice koje su ostale.

Molitve koje su dobile odgovor i one koje nisu.

I u jednom trenutku više ih nisam želio zadržati samo za sebe.

Možda je upravo zbog toga nastao U tišini Njegova pogleda.

Ne zato što imam odgovore.

Nego zato što imam nešto što sam primio.

Ne ostati isti

A onda je došlo drugo čitanje.

„Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti.“

Rim 12,2

Opet mi se sve spojilo.

Riječ ne bi trebala samo proći kroz uši.

Trebala bi nešto promijeniti.

Način na koji razmišljam.

Način na koji živim.

Način na koji koristim svoje tijelo.

Način na koji se odnosim prema ljudima.

Način na koji koristim ono što mi je dano.

Možda se zato u mojem životu sve više spajaju stvari koje sam prije držao odvojeno.

Vjera.

Obitelj.

Tijelo.

Znanje.

Posao.

Riječ.

Uzmi svoj križ i idi

A onda Evanđelje.

„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

Mt 16,24

Jer nije dovoljno nešto razumjeti.

Nije dovoljno ni nešto lijepo napisati.

Na kraju treba krenuti.

I nositi ono što ti je povjereno.

Ponekad i putem kojim sam nikada ne bih krenuo.

Često razmišljam o još jednoj Pavlovoj rečenici:

„Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre.“

1 Kor 1,27

Bog očito nema problema koristiti ljude na način na koji oni sami sebe nikada ne bi zamislili.

Možda čovjek vidi svoje granice.

A Bog vidi što s njima može učiniti.

Ja sam mislio da sam za brojke.

I još uvijek jesam.

Ali danas, eto, sjedim i pišem.

I možda ne trebam potpuno razumjeti zašto.

Možda trebam samo slušati.

I kada u srcu ponovno zaplamti onaj oganj — ne gasiti ga.