Ne boj se, malo stado Vjera koju smo primili

Vjeru koju danas živim nisam započeo ja. Primio sam je od ljudi prije mene, od roditelja, obitelji, svećenika, zajednice i tolikih naraštaja koji su je sačuvali kroz vremena koja često nisu bila laka. Što sam stariji, sve više osjećam da pitanje nije samo hoću li ja ostati vjeran Kristu, nego hoću li ono što sam primio znati predati dalje. Svojoj djeci. Ljudima koje susrećem. Onima koji možda traže Boga, a još ne znaju gdje ga tražiti.

Ta mi se misao osobito vraća u molitvi. Ponekad dok molim krunicu, ponekad dok klečim na Trgu bana Jelačića, ponekad dok čitam riječi koje su me tijekom godina zaustavljale. U meni tada živi jedna želja koju nije lako pretočiti u nekoliko riječi: želja da se ostvari pobjeda Bezgrešnog Srca Marijina.

Ne zamišljam je kao pobjedu jednoga naroda nad drugim, političku pobjedu ili neku novu zemaljsku moć. Za mene ona znači nešto puno jednostavnije i dublje: mir u srcu, mir u obitelji, mir među ljudima i mir u svijetu. Onaj mir koji čovjek ne može proizvesti sam.

Mir koji daje Krist.

Molim za vas

Krajem listopada 2022. Nina i ja bili smo u Međugorju. Boravili smo u Magnificatu, gdje smo imali priliku malo se družiti i razgovarati s Marijom Pavlović.

Tridesetoga listopada kupio sam njezinu knjigu MEĐUGORJE – PORUKE KRALJICE MIRA i zamolio je da mi je potpiše. Nije napisala mnogo:

Molim za vas pred Gospom ♥

Marija

Nekoliko jednostavnih riječi koje su mi ostale posebno drage.

Od tada sam poruke počeo čitati svakodnevno. Dan po dan. Neke bih pročitao i nastavio dalje, neke bi me zadržale malo duže, a neke su ostale u meni.

Jedna od njih bila je poruka od 15. studenoga 1984. U knjizi sam označio upravo riječi koje su me najviše zaustavile: „Vi ste izabrani narod”, „velike milosti” i, posebno, „molite, molite, molite!”

Draga djeco! Vi ste izabrani narod i Bog vam je dao velike milosti. Niste svjesni svake poruke koju vam dajem. Sad želim reći samo: molite, molite, molite! Ne znam što drugo da vam kažem, jer vas volim i želim da u molitvi spoznate ljubav moju i Božju. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!

15. studenoga 1984.

Ne mogu tvrditi da znam sve što te riječi znače niti ih želim pretvarati u neko svoje proročanstvo. Ali znam što su pokrenule u meni.

Kada sam pročitao riječi „Vi ste izabrani narod”, nisam ih mogao odvojiti od Međugorja, Hrvatske i povijesti naroda kojem pripadam. U srcu mi se počela vraćati misao da ono što smo primili možda nije dano samo nama i samo za nas.

Ne mislim pritom na fizičke granice Hrvatske niti na ideju da smo zbog svojega podrijetla bolji ili važniji od drugih. Hrvati danas žive diljem svijeta. Ono što mi se urezalo u srce jest mogućnost da preko ljudi koji ostanu vjerni Kristu može doći novo duhovno buđenje i drugima.

Ne znam je li to način na koji će Bog djelovati. To prepuštam Njemu. Ali pitanje koje je ostalo meni mnogo je konkretnije:

Ako nam je toliko toga dano, što ćemo s time učiniti?

Vjera koju nismo sami sačuvali

Kada gledam povijest hrvatskoga naroda, vidim mnogo rana. Ratove, progone, raseljavanja, ubijanja i pokušaje da se čovjeku oduzmu identitet, dom i vjera.

Ipak, vjera je ostala.

Sačuvali su je ljudi čija imena većinom neće završiti ni u jednoj knjizi. Majke koje su učile djecu moliti. Očevi koji su ih vodili na misu. Bake s krunicom u ruci. Svećenici koji su ostajali uz svoj narod. Obitelji u kojima se možda nije znalo mnogo teologije, ali se znalo pred kim se kleči.

Ne želim romantizirati prošlost. Ni prethodni naraštaji nisu bili bez grijeha ni slabosti. Ali jedno ne mogu zanemariti: nešto su nam predali.

Dok slušam Thompsonove Slike Bleiburga, vraća mi se snažna slika da iz mučeničke krvi „novo sjeme niče”.

Ta me slika ne poziva da ostanem zarobljen u starim ranama niti da u njima tražim nove neprijatelje. Postavlja mi puno osobnije pitanje: što će niknuti iz svega što su ljudi prije nas podnijeli?

Hoćemo li živjeti samo od njihove stare slave ili će iz njihove vjernosti niknuti nešto novo u nama?

Naš naraštaj možda neće vjeru morati čuvati na isti način kao oni. Naša borba može izgledati drukčije. Ali odgovornost nije nestala.

Na nama je da vjeru živimo i predamo svojim sinovima i kćerima.

Ne boj se, malo stado

Godinama prije tog odlaska u Međugorje još se jedan tekst našao na mojem putu.

U ožujku 2016. radio sam web-stranicu za Svećenički marijanski pokret. Projekt sam radio za vlč. Marinka Miličevića, našega kućnog prijatelja i krsnog kuma našega Frana.

Od njega sam dobio i Plavu knjigu. Povremeno sam je čitao, a među njezinim porukama posebno me zaustavila ona pod brojem 580, dana u Zagrebu 20. rujna 1996. godine.

Naslovila je cijelu poruku riječima koje su mi ostale u srcu:

Ne boj se, malo stado.

“Kako sam zadovoljna Cenakulom što si ga ovdje imao sa svećenicima i vjernicima moga Pokreta, kojem je predsjedao Kardinal Nadbiskup koga veoma ljubim i štitim.

Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira.

Ali sad vas očekuju još veće muke.

– Ne boj se malo stado. Ocu Nebeskom se svidjelo dati vam kraljevstvo mog Bezgrješnog Srca.

Ja sam vam se očitovala i vi ste prihvatili s velikodušnošću moje male djece.

Sada vas mogu povesti, kao nebeska vrtlarica u svjetlom vrtu vaših duša, na put čistoće, ljubavi i svetosti, vježbom svih kreposti koje su mi drage.

Tako vas svaki dan predajem kao žrtve zadovoljštine Božjoj Pravdi kako bi (Bog) mogao izliti na svijet pročišćujuću Milost svoga Božanskog milosrđa.

– Ne boj se malo stado. Vaša nebeska Majka udijelila vam je dar da se okupite sa svih strana u Njezinu pobjedničku četu.

Došao je čas odlučujuće bitke.

Sotona je već došao do vrhunca svoje moći i sada, također i u Crkvi, dovršit će (svoje djelo), koliko mu je Gospodin dopustio za Njeno najbolnije čišćenje.

Časovi, koje ćete proživjeti, spadaju među najvažnije, jer svi događaji koje sam vam prorekla, ispunit će se.

– Ne boj se malo stado. Isus vas je okupio u nebeskom pašnjaku svoje božanske Ljubavi.

On vas vodi savršenom ispunjenju Očeve Volje. Isus želi biti od vas proslavljen.

Došao je čas u kojem ćete Isusa savršeno proslaviti.

Vi ste utjeha njegovoj napuštenosti; vi ste duboka radost njegova božanskog Srca.

– Ne boj se malo stado. Budite moja mala djeca, koju sam okupila sa svih strana svijeta, za veliku bitku između Boga i Sotone, između sila dobra i sila zla.

Gospodin će pobijediti preko Mene, svoje male Sluškinje. Ja ću pobijediti pomoću vas, moja mala djeco.

Ono što se dogodilo u ovoj Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza.

Tako će biti za čitavo čovječanstvo.

Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.

– Ne boj se malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.”

Zagreb (Hrvatska), 20. rujna 1996. — Ne boj se malo stado (580)

Kada sam je pročitao, srce mi se rastopilo.

Sjećam se misli koja me gotovo iznenadila: zar je moguće da mi Hrvati ostavljamo tako snažan dojam na Gospu i Krista?

Posebno su me zaustavile riječi da ono što se dogodilo u ovoj Naciji postaje znak za sve i završni poziv na trijumf Bezgrješnog Srca u svijetu.

Ne želim iz tih riječi stvarati vlastito proročanstvo niti privatne poruke stavljati na mjesto Svetoga pisma ili nauka Crkve. Ali ne mogu zanijekati ono što su pokrenule u meni.

Vratio sam se našoj povijesti. Toliko puta smo bili tlačeni, napadani, raseljavani i ubijani. Pa ipak, vjera je preživjela.

I tada pitanje više nije bilo što su učinili ljudi prije mene.

Pitanje je postalo:

Što ću učiniti ja?

Hoću li vjeru koju sam primio sačuvati samo kao kulturnu pripadnost, nekoliko običaja i uspomenu na svoje pretke ili ću je stvarno živjeti?

I hoću li je predati svojoj djeci?

Kleknuti usred Zagreba

Jedan od vidljivih dijelova te moje borbe postala je molitva krunice prve subote u mjesecu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

O tome sam već pisao govoreći o bratstvu i ljudima uz koje učim živjeti svoju vjeru. Na Trgu molimo javno, pred ljudima koji prolaze svojim putem, zastaju, gledaju, podržavaju nas ili se s nama ne slažu.

Ne klečim ondje zato što mislim da sam bolji od čovjeka koji prolazi pokraj mene.

Klečim upravo zato što znam da nisam.

Klečim jer trebam Boga.

Molitvene nakane kroz godine su se mijenjale i nadopunjavale, ali njihov je smisao mnogo širi od nas koji se toga jutra okupimo. Molimo za mir u svijetu i domovini, za obraćenje, za obitelji, za muškarce, za život, za Crkvu i njezine pastire, za duše u čistilištu, za zadovoljštinu Srcu Marijinu i za osobne nakane koje svatko donosi u sebi.

U tim deseticama stanu ljudi koje poznajem i oni koje nikada neću upoznati.

Ponekad su sa mnom na Trg došli Vito i Fran. Kleknuli su i molili.

Takvi me trenuci dirnu možda više nego mnoge velike riječi o budućnosti hrvatskoga naroda.

Jer prijenos vjere na kraju se ne događa u velikim govorima.

Događa se kada dijete vidi oca kako kleči.

Događa se kada zajedno krenemo na misu, hodočašće ili duhovnu obnovu. Kada dijete vidi da vjera njegovu ocu nije samo nešto o čemu govori, nego nešto zbog čega pokušava mijenjati vlastiti život.

Vito je bio sa mnom na duhovnoj obnovi u Sinju. Vito, Fran i Dino bili su s Bratstvom i u Međugorju. U jednom drugom iskustvu, tijekom Hoda muškaraca svetom Josipu, ponovno sam gledao kako se ono što živim polako prenosi i na njih.

Ne znam kojim će putem svaki od njih jednoga dana krenuti. Njihova vjera ne može biti moja vjera na posudbu. Morat će sami odgovoriti Bogu.

Ali dok su još uz mene, moja je odgovornost pokazati im gdje sam ja pronašao izvor.

Pet prvih subota

Molitva na Trgu dobila je ove godine još jednu dimenziju. Nakon krunice krenuli smo u marijanske procesije tijekom pet uzastopnih prvih subota, kao dio pobožnosti i posvete Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Procesija završava svetom misom.

I upravo mi je to važno.

Možemo krenuti s Marijom, nositi njezin kip, moliti krunicu i zazivati njezin zagovor, ali središte ostaje Krist.

Jednom sam tijekom svete mise promatrao Gospin kip pred oltarom. Sunčeva svjetlost prolazila je kroz vitraje i mijenjala izgled krune na njezinoj glavi.

Na samom početku mise kruna je na jednu ili dvije minute izgledala crveno. Poslije se boja izgubila.

Kasnije je svećenik u propovijedi govorio o Mariji kao Kraljici. Upravo tada kruna je zasjala zlatnom bojom.

Znam što se fizički događalo. Sunce, vitraj i kut pod kojim svjetlost pada. Ne trebam od toga stvarati čudo niti dokazivati nešto što ne mogu dokazati.

Ali trenutak u kojem se dogodilo zaustavio me.

U srcu mi se pojavila jednostavna misao:

Ja sam s vama.

Ne mogu tvrditi da mi je to Gospa rekla. Mogu samo svjedočiti što je taj prizor probudio u meni.

A onda sam počeo razmišljati o nečemu još važnijem.

Sveta misa je središte. Kristova žrtva, Njegova muka, smrt i uskrsnuće, Njegovo potpuno darivanje čovjeku.

A Marija stoji uz Njega.

Tiho.

Ne uzima Sinu mjesto. Ne privlači pogled da bi ga zadržala na sebi. Sve što ima primila je od Boga i sve ponovno usmjerava prema Njemu.

Upravo me ta njezina poniznost zadivljuje.

Fiat

Kada bih morao pronaći jednu riječ koja mi govori tko je Marija, možda bi to bila upravo ta riječ:

Fiat.

„Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Lk 1,38

Njezino „da” nije bilo izgovoreno tek onda kada je znala kako će sve završiti. Nije dobila kartu cijeloga puta. Rekla je Bogu „da” i krenula.

I zato mi je njezina poniznost toliko snažna.

Kraljica je, a naziva se službenicom.

Stoji najbliže Kristu, a ne pokazuje prema sebi.

U Kani njezina poruka nije: gledajte mene.

Nego:

„Što god vam rekne, učinite.”

Iv 2,5

Što dublje ulazim u marijansku pobožnost, to mi postaje jasnije da pravi marijanski put ne završava na Mariji.

Ona vodi Kristu.

Do njezina Srca ne dolazim da bih kod nje ostao, nego da bih s njom naučio potpuno pripadati Kristu.

Dva Srca na istom putu

Posveta mi nije nova riječ.

Godinama prije pobožnosti prvih subota pokušavao sam živjeti pobožnost prvih petaka i osobnu posvetu Presvetom Srcu Isusovu.

O tome svjedoči jedna stara knjižica u kojoj su ostali datumi mojih pokušaja, prekida i novih početaka.

Na prvoj stranici moglo se uredno upisati devet prvih petaka. Moj put nije bio tako uredan. Kada sam popunio predviđena mjesta, datume sam nastavio zapisivati dalje po praznim stranicama.

Danas, dok sudjelujem u pobožnosti prvih subota i razmišljam o Bezgrešnom Srcu Marijinu, te dvije pobožnosti ne doživljavam kao dva odvojena svijeta.

Marija me vodi Srcu svojega Sina.

Presveto Srce Isusovo govori mi o ljubavi Boga koji se potpuno darovao čovjeku.

Bezgrešno Srce Marijino pokazuje mi kako čovjek na tu ljubav odgovara:

Fiat.

Neka mi bude.

Vjerujem ti.

Pripadam ti.

Pobjeda koja počinje u srcu

Kada zato kažem da želim pobjedu Bezgrešnog Srca Marijina, ne zamišljam trijumfalnu sliku u kojoj će jedni ljudi stajati iznad drugih.

Za mene ta pobjeda počinje mnogo skrivenije.

Počinje u čovjeku koji se nakon godina udaljenosti ponovno vrati sakramentu pomirenja.

U obitelji koja ponovno počne moliti.

U supružnicima koji odluče još jednom oprostiti.

U ocu koji prestane popravljati sve oko sebe i dopusti Bogu da najprije mijenja njega.

U majci koja svoju djecu povjerava Bogu.

U mladiću koji odluči živjeti čisto.

U čovjeku koji klekne pred Kristom i prizna da sam nije dovoljan.

U srcu u kojem umjesto straha počne rasti mir.

Kristov mir.

Ako taj mir ispuni ljudska srca, mijenjat će se i obitelji. Ako se mijenjaju obitelji, mijenjat će se zajednice. Ako se mijenjaju ljudi, mijenjat će se i društvo.

Možda upravo tako mnoge Božje pobjede i počinju — ne velikom bukom, nego jednim tihim „da”.

Malo stado u mojoj kući

Ponekad mi je lako razmišljati o Hrvatskoj, Crkvi ili svijetu. To su velike riječi. Mogu govoriti o tome što bi narod trebao učiniti i kamo bi društvo trebalo krenuti.

Ali Krist me uvijek vraća bliže.

Mojoj kući.

Nini.

Viti, Franu, Dini i Cviti.

Mojoj svakodnevici.

Ako želim da hrvatski narod sačuva vjeru, onda ja moram živjeti vjeru pred svojom djecom.

Ako želim novo duhovno buđenje, onda ono mora početi u meni.

Ako želim mir u svijetu, onda najprije moram naučiti donositi mir u vlastitu kuću.

Ako želim da moja djeca jednoga dana prepoznaju Krista, nije dovoljno da im govorim o Njemu. Trebaju vidjeti da ja pokušavam živjeti s Njim.

Zato me prizor mojih sinova koji ponekad kleknu uz mene na Trgu duboko dira.

Ne zato što time mogu biti siguran kakvi će ljudi jednoga dana postati.

Nego zato što u tom trenutku vidim kako se sjeme predaje dalje.

Ne znam kada će niknuti.

Ne znam koliko će puta prije toga pasti na kamen, među trnje ili uz put.

Ali moja zadaća nije proizvesti plod.

Moja je zadaća sijati.

Ne boj se

Svijet oko nas često daje dovoljno razloga za strah. Ratovi, podjele, nesigurnost, udaljavanje od Boga, krize u obiteljima i sve veća buka u kojoj je teško čuti išta osim novih razloga za zabrinutost.

Ne znam što nas čeka.

Ne znam kako će izgledati budućnost Hrvatske.

Ne znam kakav će svijet dočekati moja djeca.

I ne želim privatne poruke pretvarati u kalendar događaja koji mogu unaprijed protumačiti.

Ali znam što mogu učiniti danas.

Mogu moliti.

Mogu se vratiti Kristu.

Mogu živjeti sakramente.

Mogu otvoriti Sveto pismo i dopustiti Riječi da me ponovno oblikuje.

Mogu uzeti krunicu.

Mogu ponovno reći Bogu svoj mali fiat.

Mogu pokušati biti vjeran suprug i otac.

Mogu vjeru koju sam primio pokušati predati dalje.

I možda mi upravo zato riječi „Ne boj se, malo stado” toliko ostaju u srcu.

Ne govore mi da će put biti lagan.

Ne govore mi da ću vidjeti rezultat svoje molitve.

Ne obećavaju mi da će nas uvijek biti mnogo.

Pozivaju me da ostanem vjeran.

Marijin Fiat pokazuje mi kako.

A Krist pokazuje zašto.