Zašto se vraćam ispovijedi Milost novoga početka

Griješan sam čovjek. Ne bježim od toga niti želim o sebi stvarati sliku čovjeka koji ne pada. Ali kroz godine sam sve jasnije počeo osjećati što grijeh čini u meni. Kada griješim, udaljujem se od Izvora ljubavi iz kojega zapravo želim živjeti.

Bog mi je dao slobodu. Mogu je koristiti da mu se približim, ali mogu njome krenuti i u suprotnom smjeru. Mogu birati sebe umjesto Njega, svoju volju umjesto njegove, ono što mi trenutačno odgovara umjesto onoga za što u dubini srca znam da je dobro.

A kada se udaljim, osjećam to.

Ne želim živjeti daleko od Njega. Želim se napajati na njegovu neiscrpnom izvoru ljubavi.

Bog me unatoč mojim padovima ne prestaje ljubiti. Krist je za mene umro na križu i ostavio nam Euharistiju, samoga sebe, kao hranu za put. A kada svojim grijehom narušim odnos s Njim, nije me ostavio bez puta povratka.

Dao nam je ispovijed.

Ne želim da moja duša postane smetlište

Ispovijed za mene počinje prije nego što sjednem pred svećenika.

Počinje onim možda najtežim korakom: priznati samome sebi — sagriješio sam.

Nije to uvijek lako. Čovjek se zna opravdavati, umanjivati stvari, prebacivati odgovornost ili govoriti samome sebi da nešto i nije tako strašno. Ali dok god ne priznam da nešto nije dobro, teško mogu išta promijeniti.

Jednom sam razmišljao o svojoj duši poput kuće.

Nemoj čistiti kuću jedan dan i vjerojatno nećeš gotovo ništa primijetiti. Nemoj nekoliko dana — već se ponešto nakupi. Nakon nekoliko tjedana pojavit će se prašina, prljavo rublje i stvari razbacane posvuda. Nakon nekoliko mjeseci ostaci hrane počinju zaudarati, pojavljuju se muhe i smeće. Ostavi sve godinama i više nemaš dom.

Imaš smetlište.

Ne želim da moja duša postane smetlište.

Želim je redovito čistiti. Želim se vraćati Bogu. Želim iznova stati pred Njega, priznati ono što sam učinio, zamoliti oproštenje i ponovno krenuti.

Ali za redovitost je potrebna disciplina.

Devet prvih petaka

Godine 2019. odlučio sam učiniti pobožnost devet prvih petaka u čast Presvetom Srcu Isusovu.

Ta je pobožnost povezana s devet uzastopnih prvih petaka, Euharistijom i životom u stanju milosti, uz sakrament ispovijedi kada je potreban. Za mene je to postalo nešto vrlo konkretno: svakoga prvog petka zastati, napraviti ispit savjesti, pristupiti ispovijedi, pričestiti se i ponovno usmjeriti srce prema Kristu.

Pomislio sam: idem obradovati Krista.

A usput ću izgraditi disciplinu koja je potrebna meni.

Win-win odluka.

Na papiru je sve izgledalo jednostavno.

Kupio sam knjižicu Osobna posveta Presvetom Srcu Isusovu. Na jednoj od stranica bilo je uredno predviđeno devet mjesta za devet prvih petaka.

Moj prvi zapisani datum bio je 6. rujna 2019. godine.

Nakon njega slijedili su 4. listopada, 1. studenoga i 6. prosinca. Napravio bih ispit savjesti, otišao na ispovijed, pričestio se i upisao datum.

Osjećaj nakon ispovijedi bio je prekrasan.

Kao da je smeće počišćeno.

Kao da je s duše skinut teret koji se polako gomilao.

Prolazili su dani. Dolazio je prvi petak za prvim petkom. Datumi su se redali, a zajedno s njima rasla je i moja disciplina.

Sve sam više razumijevao onu sliku bijele krsne haljine. Bog me ljubi i želi me blizu sebe. Ne želi da živim opterećen onime što mogu položiti pred Njega i ostaviti u njegovu milosrđu.

I želim biti spreman.

Ne znam dana ni časa. Zato želim bdjeti.

Kada mi je sve „propalo”

Ali život rijetko ide točno prema planu koji sami složimo.

Jednoga kolovoza bili smo na godišnjem odmoru na Rabu, a približavao se prvi petak. U isto se vrijeme slavio i blagdan Gospe od Anđela.

Veselio sam se tome danu.

Prvi petak. Misa. Ispovijed. Pričest. Pomirenje.

Tražio sam gdje bih se mogao ispovjediti, ali nisam uspijevao pronaći svećenika. Na više mjesta koja sam provjerio nije bilo mogućnosti za ispovijed. Svećenici su otišli na drugi dio otoka gdje se slavilo proštenje.

I naljutio sam se.

Baš sam se naljutio.

U meni se pojavilo ogromno nezadovoljstvo.

Pa kako sada?

Iza mene je već bio niz prvih petaka i u tom mi se trenutku činilo da će mi sada sve „propasti”.

Otišao sam na svetu misu razočaran.

A nakon mise moje je srce počelo drukčije gledati na cijelu stvar.

Možda problem nije bio u tome što mi se plan raspao. Možda je pitanje bilo nešto drugo:

Koliko ja ovo stvarno želim?

Želim li Krista samo onda kada mi sve ide prema planu? Kada mi je crkva blizu, svećenik dostupan, raspored slobodan i okolnosti idealne?

Ili ga želim dovoljno da ću ponovno ustati i krenuti ispočetka?

Odlučio sam krenuti ponovno.

Prvi petak.

Pa drugi.

Pa treći.

Disciplina je ponovno rasla, a srce je gorjelo sve više.

Danas ne mogu tvrditi da znam što je Bog tada htio učiniti, ali znam što je taj događaj učinio u meni. Natjerao me da zavirim u vlastito srce.

Želim li stvarno živjeti ovo što sam odlučio ili ću odustati čim postane teško?

I opet ispočetka

I nije Rab bio posljednji put.

Ponovno mi se dogodilo nešto slično. Nakon nekoliko prvih petaka nisam uspio nastaviti niz onako kako sam sebi zacrtao.

I ponovno sam krenuo od početka.

Knjižica je imala devet uredno predviđenih mjesta za devet datuma.

Moj put do njih nije bio ni približno tako uredan.

Od prvoga zapisa u rujnu 2019. slijedile su gotovo tri godine pokušaja, prekida i novih početaka. Kada sam ispunio predviđena mjesta, datume sam nastavio zapisivati na praznim stranicama knjižice.

Nakupilo ih se tridesetak.

Neki su bili uredno jedan iza drugoga.

Između nekih ostale su praznine.

Kada danas pogledam te stranice, možda mi upravo te praznine govore najviše.

Jer upravo sam kroz njih naučio ponovno počinjati.

Ispovijed više nije bila nešto što moram „odraditi” kako bih završio pobožnost.

Postala je dio moga života.

Postala je navika vraćanja.

„Ispovijed je nazvana i ‘nebeskim vratima’. O, prava nebeska vrata, o prava vrata raja! Kroz nju će, kao kroz vrata, pokajnik biti uveden u božansko milosrđe, uzdignut do nebeske milosti, podignut do pomirenja s Ocem.“

Sv. Antun Padovanski

Možda sam upravo kroz sve te ponovne početke naučio gdje su ta vrata.

Disciplina koja mijenja srce

Nije lako redovito trčati.

Nije lako redovito čistiti kuću.

Nije lako redovito moliti.

Nije lako redovito pregledavati vlastiti život i priznati da nešto u njemu nije dobro.

Ali redovitost nas izgrađuje.

Ono što u početku zahtijeva svjesnu odluku, trud i disciplinu s vremenom počinje oblikovati srce.

Nakon što sam završio pobožnost prvih petaka, odlučio sam učiniti i pobožnost pet prvih subota kao čin zadovoljštine Bezgrešnom Srcu Marijinu: ispovijed, svetu Pričest, krunicu i petnaest minuta razmatranja jednoga otajstva krunice.

I dogodilo se nešto zanimljivo.

Ovaj put bilo je lakše.

Uspio sam iz prve.

Ne zato što je život odjednom postao jednostavniji, nego zato što se u međuvremenu nešto promijenilo u meni.

Disciplina je već postojala.

Srce je već znalo kamo želi ići.

A Marija me ponovno vodila Kristu.

Danas se vraćam jer znam kamo se vraćam

Danas se najčešće ispovijedam oko prvoga petka ili prve subote u mjesecu. Ako osjetim potrebu, idem i češće.

Više ne brojim datume kako bih nešto završio.

Datumi su odradili svoje.

Ostala je navika.

Ostala je potreba za pomirenjem.

Ostala je želja da ne dopustim da se u meni mjesecima i godinama gomila ono što mogu predati Božjem milosrđu.

Kada danas otvorim staru knjižicu i pogledam sve one rukom zapisane datume, ne vidim evidenciju uspjeha.

Vidim trag puta.

Vidim pokušaje, prekide, ponovno ustajanje i milost koja me svaki put čekala.

Želim uvijek biti spreman stati pred Njega čista srca.

Ne zato što mislim da više neću pasti.

Padam.

I vjerojatno ću padati dok god živim.

Ali sve više razumijem prispodobu o izgubljenom sinu. Sin odlazi od oca svojom slobodnom odlukom. Gubi se. Pada. A onda u jednom trenutku dolazi sebi i odlučuje:

„Ustat ću i poći svome ocu.”

Lk 15,18

I najljepši dio priče za mene nije samo to što se sin vraća.

Otac ga ugleda dok je još daleko i ide mu ususret.

Ne čeka ga hladan na vratima s popisom prijestupa.

Trči prema njemu.

Grli ga.

Vraća mu dostojanstvo sina.

To je slika koju danas nosim kada razmišljam o ispovijedi.

Ne vraćam se zato što sam dostojan.

Vraćam se zato što imam Oca kojemu se mogu vratiti.

Otvoriti vrata srca

U jednoj poruci iz Međugorja od 25. siječnja 1995. ostala mi je posebno snažna slika srca koje se Isusu otvara poput cvijeta suncu:

„Draga djeco! Pozivam vas da otvorite vrata svoga srca Isusu kao što se cvijet otvara suncu. Isus želi ispuniti vaša srca mirom i radošću. Ne možete, dječice, ostvariti mir, ako niste u miru s Isusom. Zato vas pozivam na ispovijed da Isus bude vaša istina i mir. Dječice, molite da imate snage ostvariti što vam govorim. Ja sam s vama i volim vas. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!“

Poruka iz Međugorja, 25. siječnja 1995.

Ta mi je slika bliska.

Cvijet se ne otvara suncu zato što je sunce prisililo latice da se razmaknu.

Otvara se jer mu je potrebno svjetlo.

Tako želim gledati i svoju ispovijed.

Ne kao teret koji mi je nametnut.

Ne kao kaznu.

Ne kao mjesto na kojem trebam dokazati koliko sam loš.

Nego kao vrata kroz koja se vraćam Svjetlu.

Kao mjesto na kojem mogu prestati bježati od istine o sebi jer znam da me s druge strane te istine ne čeka osuda, nego milosrđe.

Svaki put kada padnem ostaje isto pitanje:

Hoću li ostati ležati ili ću ustati i krenuti Ocu?

Danas barem znam put.

Znam gdje su vrata.

I znam da ih želim redovito otvarati.