Dvadeset godina jednoga „da” Prstenovi su novi. Ono „da” nije.

Prije dvadeset godina, 9. rujna 2006., Nina i ja stajali smo pred oltarom i izgovorili jedno drugome „da”. Dvadeset godina poslije to smo isto „da” ponovno izgovorili na Udbini, pred Bogom, svojom djecom, obitelji i kumovima.

Kada smo se vjenčali, nisam mogao znati što će sve stati u tih nekoliko slova.

Nisam znao kako će izgledati naši dani nakon pet, deset ili dvadeset godina. Koliko ćemo se puta morati ponovno izabrati, koliko će biti radosti i umora, nesporazuma i praštanja, niti kroz koje ćemo boli zajedno prolaziti.

Znao sam samo da želim svoj život vezati uz Ninin.

Prije dvadeset godina kupili smo i vjenčane prstene. Bili su masivni, kombinacija žutoga i bijeloga zlata. Moj sam nosio otprilike dvije godine. Dok sam ga nosio pojavljivale su mi se neugodne tegobe u lijevoj ruci pa sam posumnjao da reagiram na neki od metala u leguri. Skinuo sam ga i više ga nisam nosio.

Godine su prolazile. Brak je ostao, prsten nije.

Za dvadesetu godišnjicu dali smo izraditi nove. Ovaj put sasvim jednostavne, uske prstene od žutoga zlata – moj bez ukrasa, Ninin s malim briljantom.

Prstenovi su novi. Ono „da” nije.

Jer bračno „da” nije riječ koju čovjek jednom izgovori pred oltarom i zatim spremi među uspomene s vjenčanja. Ono mora ponovno postajati život.

„Da” kada se slažemo i kada se ne razumijemo. „Da” kada je lako biti blizu i kada treba prijeći preko vlastitoga ponosa. „Da” kada se smijemo, ali i kada jedno drugo nosimo. „Da” djeci koju nam je Bog povjerio. „Da” životu koji nije uvijek išao onako kako smo ga zamišljali.

O tome sam već pisao u promišljanju Kada sam prestao mijenjati svoju ženu. Trebale su mi godine da shvatim koliko je lakše vidjeti što bi druga osoba trebala promijeniti nego dopustiti Bogu da pokaže što treba promijeniti u meni.

Zato danas na tih dvadeset godina ne gledam kao na dokaz da smo sve učinili savršeno. Gledam ih prije svega sa zahvalnošću – jer iza našega prvog „da” sada stoji dvadeset godina stvarnoga života.

Obljetnicu smo odlučili obilježiti na Udbini, u Svetištu hrvatskih mučenika, upravo prvoga dana trodnevnice uoči Dana hrvatskih mučenika. Na svetoj misi koju je predvodio naš prijatelj i Franov krsni kum mons. Marinko Miličević obnovili smo svoje bračne zavjete i dali blagosloviti nove prstene.

U propovijedi je Marinko govorio o križevima i trenjima kroz koja prolazi svaki brak. Usporedio ih je sa zrnom pijeska koje uđe u školjku. Ono smeta i stvara trenje, ali upravo se oko njega s vremenom oblikuje biser.

Ako supružnici kroz ono što ih brusi zajedno gledaju prema Isusu, i iz križeva može nastati nešto lijepo.

Dok sam ga slušao, pomislio sam kako tu sliku nakon dvadeset godina razumijem drukčije nego što bih je razumio na dan našega vjenčanja. Tada smo znali da želimo biti zajedno. Danas znamo nešto više i o trenju, križevima, praštanju i ponovnom biranju.

Možda se vrijednost braka i ne vidi po tome koliko je malo bilo trenja, nego po tome jesmo li dopustili Bogu da i od njega stvara biser.

S nama su bila naša djeca, Vito, Fran, Dino i Cvita, moji roditelji te Ninina kuma Vesna i kum Igor. Moji kumovi ovaj put nisu mogli biti s nama.

Prije dvadeset godina oko nas su stajali ljudi koji su svjedočili našem početku. Danas uz nas stoje i naša djeca. Ona ne poznaju samo fotografiju s našega vjenčanja. Poznaju brak u svakodnevici – sa svime što ta riječ nosi.

Dok sam Nini ponovno stavljao prsten na ruku, pomislio sam kako je tih dvadeset godina proletjelo gotovo kao minuta. A ipak, plod naše bračne ljubavi – naša djeca – ostaje kao neizbrisiv trag svega što je u te godine stalo.

I već sam nas u mislima vidio kako slavimo pedesetu godišnjicu. Nadam se u puno većem broju – s mnoštvom unuka oko nas.

Nakon mise otišli smo zajedno u Degeniju kod Plitvičkih jezera. Večer smo proveli za istim stolom, u razgovoru, smijehu i zajedništvu.

Nina je svojoj kumi Vesni pripremila i mali znak zahvalnosti – personaliziranu čokoladu s nekoliko riječi zahvale. Gledajući njezinu reakciju ponovno sam vidio koliko mali čin može ostaviti dubok trag.

Lijepo je vidjeti srce koje zna zahvaliti – i srce koje tu zahvalnost prima s ljubavlju.

Nakon oltara – stol. Nakon molitve – zajedništvo.

I možda upravo tako danas najlakše vidim naših dvadeset godina: ne kao jedan veliki događaj, nego kao tisuće sasvim običnih trenutaka u kojima se ono prvo „da” iznova učilo živjeti.

Prije dvadeset godina rekao sam Nini „da”.

Danas joj nisam rekao nešto novo.

Ponovno sam izgovorio ono isto.

Samo sada znam nešto više o tome koliko ta mala riječ može sadržavati – i koliko nam je, da bismo je živjeli do kraja, potreban Bog.