Jutro koje vraća mirPrije novoga dana

Jutros sam krenuo u šest sati. Htio sam iskoristiti mir ranoga jutra i svjež zrak prije nego što započne novi radni dan. Čekao me krug oko Sabljaka, nešto više od četrnaest kilometara staze na kojoj se tijelo polako budi, misli slažu, a pogled ponovno uči primjećivati ono pokraj čega tijekom dana često samo prođem.

Dok se jutro budilo

Sunce se polako podizalo iznad ogulinskih oranica, vode i tihih obala. Nad poljima se još zadržavala maglica, prve zrake prelijevale su se preko trave i trske, a jezero je mirno primalo novi dan.

U takvim trenutcima trčanje prestane biti samo trening. Korak pronađe svoj ritam, disanje se smiri, a buka koju nosim u sebi počne se povlačiti. Ne moram ništa posebno izgovoriti. Dovoljno je gledati i dopustiti da me ljepota stvorenoga podsjeti kako svijet nije započeo sa mnom i kako ne ovisi sve o meni.

Prije nego što otvorim računalo, pročitam prve poruke i pokušam riješiti probleme koji me čekaju, Bog je već na djelu. Sunce izlazi, voda teče, ptice započinju svoj dan, a priroda bez žurbe zauzima svoje mjesto.

Kratko zastajanje

Na povratku sam zastao kod nedavno obnovljene kapelice Majke Božje Lurdske. Iznad nje stoji godina 1936. Gotovo cijelo stoljeće ljudi ondje prolaze, zastaju, mole, zahvaljuju i povjeravaju Bogu ono što nose.

Zastao sam i ja. Kratko sam se pomolio, predao Bogu svoju obitelj, posao, brige i dan koji je bio preda mnom. Nije to bila duga molitva, ali nije ni trebala biti. Ponekad je dovoljno na trenutak prestati trčati, stati pred Boga i ponovno se prisjetiti komu pripada vrijeme koje mi je darovano.

Zatim sam nastavio prema kući. Sunce je već bilo više, jutarnja tišina polako je ustupala mjesto svakodnevici, a mene su čekali posao, obveze i ljudi kojima se trebam posvetiti.

Novi radni dan mogao je početi. Nisam dobio odgovore na sva pitanja niti su nestale sve obveze. Ali kući sam se vratio mirniji, zahvalan i spremniji prihvatiti ono što dan donese.