Parkiraj metlu, uzmi krunicu O putevima koji izgrađuju čovjeka

Život je ispunjen putevima. Neki nas izgrađuju, uče ustrajnosti, poniznosti i ljubavi. Drugi izgledaju lakši i privlačniji, ali nas polako udaljavaju od onoga što bismo trebali postati. Dok sam ovoga srpnja trčao različitim stazama, sve sam jasnije osjećao da nije važno samo koliko sam kilometara prošao, nego i kojim putem iz dana u dan biram hodati.

Srpanj u pokretu

Mjesec je započeo „utrkom za mač Grofa Draskovicha” u Trakošćanu. Sa mnom su trčali Fran, Dino i susjed Gordan, dok nas je Nina pratila i bila uz nas. Završni uspon prema dvorcu tražio je da izvučemo još malo snage upravo onda kada se činilo da je utrka već pri kraju.

Slijedila su dva trčanja oko jezera Sabljaci. Poznati krugovi, voda, trska i staza kojom sam prošao mnogo puta. Nema ondje startnoga broja ni medalje, ali upravo se na takvim treninzima gradi ono što se kasnije vidi na zahtjevnijim stazama: disciplina, kontinuitet i odluka da ponovno kreneš.

Tijekom drugoga trčanja zastao sam kod Vite, koji je uz jezero sudjelovao u šaranskom natjecanju. Dok sam ja obilazio jezero trčeći, on je uz istu vodu strpljivo čekao ribu. Nekoliko riječi, kratak predah i nastavak puta — svatko u svojoj disciplini, ali zajedno u ljubavi prema Sabljacima.

Tek poslije će Vito s Karlom i Marinom, kao ekipa „Pijani Tolstolobik”, osvojiti prvo mjesto na Kupu Sabljaci 2026. Taj kratki susret tijekom moga trčanja tako je postao dijelom još jedne lijepe obiteljske uspomene vezane uz jezero kojemu se stalno vraćamo.

Trail „U gaćicama v Gačice” donio je osamnaest kilometara sparine, uspona i šumskih puteva. Staza je prolazila i uz Vražji stolček, kamenu formaciju nalik sjedalu, kao još jedno neobično odmorište na putu.

Srpanjski niz završio sam na Kleku. Pet izlazaka ukupno je donijelo više od sedamdeset pet kilometara, približno jedanaest sati kretanja i više od dvije tisuće metara uspona. Ipak, brojke nisu ono što mi je toga dana ostalo najvažnije.

Sve stvoreno već slavi Boga

Na putu prema Kleku zaustavljao sam pogled na sitnicama koje se lako previdi kada je čovjek usredotočen samo na tempo i cilj. Cvijeće je raslo uz kamen i između stijena. Jedan osamljeni bor držao se ondje gdje se činilo da gotovo ništa ne može rasti. Iznad šume otvarao se pogled prema Ogulinu i okolnim brdima.

Ni cvijet, ni stijena, ni stablo ne moraju objašnjavati zašto postoje. Samim svojim postojanjem svjedoče o ljepoti života koji im je darovan. Sve stvoreno već slavi Boga. Čovjek se toj pjesmi pridružuje tek kada dovoljno uspori da je primijeti.

„Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.”

Ps 19,2

Uz stazu su se redale klupe, zakloni i mala odmorišta. Kao da je cijeli put ponavljao istu poruku: ne moraš neprestano juriti. Zastani. Osluhni. Pogledaj što ti je darovano.

Na Kleku posebno osjećam pripadnost rodnom kraju. Kako bi se kod nas jednostavno reklo: „Lipo mi je vidit, srest Ogulinca na Kleku”. Poznato lice, kratak pozdrav i nekoliko riječi na stazi dovoljni su da planina ponovno postane mjesto susreta, a ne samo osvajanja vrha.

Parkiraj metlu, uzmi krunicu

Krunicu često molim dok trčim ili hodam. Ne držim je uvijek u ruci, nego desetice brojim na prste. Korak po korak i zrno po zrno, trčanje se smiruje i postaje prostor molitve.

Tako je bilo i toga jutra. Na vidikovcu Golubinac nalazi se mjesto na kojem se, uz priče o klečkim vješticama, simbolično „parkiraju metle”. Prošao sam pokraj njega, nastavio prema vrhu i putem molio krunicu.

Tek poslije, na spustu s Kleka, dok sam promišljao o molitvi i prijeđenom putu, došla mi je jednostavna misao:

Parkiraj metlu i uzmi krunicu.

Najprije mi je zvučala kao duhovita igra s pričom o klečkim vješticama. Ipak, u njoj sam prepoznao ozbiljniju poruku o putevima koje biramo.

Metla iz priče obećava let, prečac i privid moći. Krunica ne obećava da će put biti preskočen. Ona me uči da ga prođem — polako, ponizno i ustrajno. Ne odvodi me iznad stvarnosti, nego me kroz otajstva Kristova života vraća onome što je istinito.

I u životu postoje putevi koji obećavaju brza rješenja, uspjeh bez žrtve, slobodu bez odgovornosti i moć bez ljubavi. Mogu izgledati široko i privlačno, ali čovjeka iznutra ostavljaju praznim. Drugi putevi zahtijevaju strpljenje, odricanje, molitvu i svakodnevno obraćenje. Nisu uvijek laki, ali izgrađuju čovjeka.

Kako prepoznati pravi put? Ne samo po tome kamo vodi, nego i po tome kakvim me čovjekom čini. Rađa li u meni mirom, poniznošću, služenjem i ljubavlju ili me čini nemirnim, oholim i zatvorenim u sebe?

„Ljubav je, dakle, izvor i počelo svih dobara, izvrsna utvrda, put što vodi u nebo. Tko hodi u ljubavi, ne može zalutati.”

sv. Fulgencije Ruspijski

Pravi se put prepoznaje po ljubavi. Nije najvažnije koliko sam brzo stigao, koliko sam se visoko popeo ni koliko sam kilometara prošao. Važnije je jesam li tim putem postao bliži Kristu i bolji prema ljudima koje susrećem.

Povratak na početak

Nakon završene staze nisam odmah krenuo kući. Prošetao sam do brane na jezeru Bukovnik i pogledao prema koritu rijeke Dobre ispod brane. Ondje sam kao klinac pecao s Bubetom.

Vrijeme je prošlo. Promijenili smo se mi, promijenio se krajolik, a mnoge sitnice koje su nekada ispunjavale dane ostale su negdje iza nas. Ipak, lijepo je imati lijepe uspomene. Dovoljno je vratiti se na poznato mjesto, pogledati vodu ili ostatke staroga korita i one ponovno ožive te nas razvesele.

Tijelo koje je toga jutra trčalo prema Kleku nekada je ondje mirno sjedilo uz vodu i čekalo ribu. Možda sam već tada učio ono što danas ponovno otkrivam na stazama: gledati, čekati i radovati se malim stvarima.

Putevi prolaze, godine prolaze, ali ono dobro što smo na njima živjeli ostaje u nama. Postaje zahvalnost, uspomena i tiha radost koja nas podsjeća odakle smo krenuli.