Ludi Brav Moja staza. Moj život.

U subotu, 17. listopada 2026., ponovno sam stajao na startu Ludog Brava na otoku Rabu. Preda mnom su bila gotovo 23 kilometra zahtjevne staze preko Kamenjaka, od Mišnjaka do Lopara. Kamen, škrape, usponi i spustovi. Malo ravnoga, još manje laganoga. Dok danas razmišljam o toj utrci, sve više u njoj prepoznajem sliku vlastitoga života.

Između starta i cilja

Na startu svi krećemo, a cilj je negdje daleko. Znamo kamo trebamo stići, ali ne znamo što nas sve na putu čeka.

Tako nekako gledam i na svoj život. Rođenje je bio moj start, smrt će biti završetak zemaljske staze. A između toga nalaze se godine koje su mi povjerene, ljudi koje sam susreo, odluke koje sam donio, usponi, padovi i putovi kojima sam krenuo.

Na Kamenjaku gotovo da nema ravnih dijelova. Čim pomisliš da će postati lakše, dolazi novi uspon, spust ili kamenjar na kojem moraš paziti na svaki korak.

Ni moj život nije bio ravna staza. Bilo je otvorenih i zatvorenih vrata, uspjeha i razočaranja, obiteljskih radosti i boli, dobrih odluka i onih koje bih danas donio drukčije.

Ali kroz sve te godine sve jasnije prepoznajem jedno: Krist nije samo netko koga očekujem na kraju. On želi biti sa mnom tijekom cijeloga puta.

„Ja sam Put i Istina i Život.”

Iv 14,6

Ne pokazuje mi samo kamo trebam ići. On je Put kojim želim hoditi.

Markacije koje pokazuju smjer

Na Kamenjaku se vrlo lako izgubiti. Kamen izgleda poput kamena, a staza se na pojedinim mjestima jedva razlikuje od okolnoga terena. Zato postoje markacije i zastavice. Pratiš jednu, pa tražiš sljedeću.

Ali ništa me ne sprječava da odem nekim drugim smjerom. Mogu pokušati pronaći prečac, zaobići težak dio ili krenuti ondje gdje mi izgleda jednostavnije. Samo što tada više ne slijedim zadanu stazu.

Koliko sam puta i u životu pomislio da postoji neki lakši način? Koliko puta sam htio nešto zaobići, ubrzati ili riješiti po svojemu, umjesto da strpljivo slijedim smjer koji prepoznajem kao ispravan?

Božju riječ danas doživljavam kao markacije koje mi pokazuju put.

„Riječ je tvoja svjetiljka nozi mojoj i svjetlo stazi mojoj.”

Ps 119,105

A između tih velikih markacija vidim i one manje. Ostavili su ih sveci, ljudi koji su prije mene prošli svoj životni put s Kristom. Njihovi životi, padovi, obraćenja i ustrajnost pomažu mi prepoznati kamo trebam dalje.

Oni ne nude drugi put niti hodaju umjesto mene. Svojim mi primjerom pomažu da ne izgubim iz vida Krista.

Poslanica Hebrejima govori o velikom oblaku svjedoka i poziva nas da postojano trčimo gledajući u Isusa (Heb 12,1–2).

Markacije su tu. Na meni je hoću li ih slijediti.

Uvuci trbuh!

Na jednom dijelu staze dočekao me uzak prolaz kroz kameni zid. Iznad njega natpis:

„Uvuci trbuh!”

Jedva se čovjek provuče. Odmah su mi na pamet pale Isusove riječi:

„Ja sam vrata ovcama.”

Iv 10,7

A zatim i njegove riječi o uskim vratima i tijesnom putu koji vodi u život (Mt 7,13–14).

Naravno, Krist ne mjeri čovjeka prema širini njegova trbuha. Ali meni je taj prolaz bio još jedan podsjetnik na tijelo koje mi je povjereno.

U njemu živim, radim, molim, služim i prolazim svoj životni put. Ono je hram Duha Svetoga (1 Kor 6,19). Zato imam odgovornost čuvati ga, razvijati i ne zapuštati. Ne radi izgleda ni dokazivanja, nego kako bih njime mogao bolje služiti.

Ipak, nijedna fizička spremnost ne može mi sama otvoriti vrata o kojima govori Krist. Za njih trebam nešto mnogo važnije – Njega.

Kamenjak – mjesto na kojem sam htio odustati

Nakon otprilike dvanaest kilometara dolazi Kamenjak. Ondje završava kraća, također zahtjevna utrka Smamni Janjac. Njezini natjecatelji tu imaju svoj cilj.

Ali ja sam krenuo na Ludi Brav. Moj cilj bio je u Loparu.

A baš na Kamenjaku počeli su me ozbiljno sustizati umor i grčevi. I tada su se u glavi počele javljati misli:

Stani. Dosta je. Kamo ćeš dalje? Zar ti nije bilo dovoljno?

Odmor, hrana, glazba, ugodno društvo. Sve je to izgledalo puno privlačnije od nastavka preko još desetak kilometara kamenjara. Mogao bih jednostavno prekinuti, sjesti i automobilom se odvesti do cilja.

I priznajem, stvarno sam to želio.

Ali onda sam se podsjetio: Kamenjak nije moj cilj. To je tek dio puta koji sam odlučio prijeći.

Nisam razmišljao o onima koji su odabrali kraću utrku. Oni imaju svoj put i svoj cilj. Razmišljao sam o sebi i o iskušenju da odustanem od onoga što sam započeo, samo zato što je postalo teško.

Takve sam trenutke prepoznavao i na svojoj životnoj stazi. U poslu, obitelji i vjeri. Bilo je trenutaka kada bi mi bilo jednostavnije odustati od promjene, vratiti se starim navikama ili tražiti lakši izlaz.

Pa i u braku su mi trebale godine da prestanem pokušavati mijenjati Ninu i počnem ozbiljnije mijenjati sebe.

Katkad najteži uspon nije onaj na planini, nego onaj preko vlastitoga ponosa.

Automobil me mogao dovesti do cilja, ali nije mogao prijeći stazu umjesto mene.

Okrjepe na putu

Na utrci postoje okrjepne stanice. Ljudi te dočekuju s vodom, hranom, osmijehom i riječima ohrabrenja. Ako padneš, netko će ti pružiti ruku. Ako si iscrpljen, može ti pomoći da ponovno prikupiš snagu.

Ali nitko ne može trčati umjesto mene.

I to me podsjetilo na dvije Pavlove rečenice koje se na prvi pogled gotovo suprotstavljaju:

„Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!”

Gal 6,2

„Ta svatko će nositi svoj teret.”

Gal 6,5

U svojem sam životu primio mnogo pomoći. Od roditelja, Nine, djece, prijatelja, učitelja, braće u vjeri i ljudi koje je Bog postavio na moj put. Često mnogo više nego što sam tada razumio.

I zahvalan sam na tome.

Ali neke odluke nitko nije mogao donijeti umjesto mene. Nitko umjesto mene nije mogao tražiti oproštenje, priznati vlastitu pogrešku, vratiti se ispovijedi ili ponovno izabrati Krista.

Nisam sam, ali imam odgovornost za svoj put. A kada nemam snage, ne oslanjam se samo na vlastitu ustrajnost. Trebam i milost Onoga koji me vodi.

Što će Krist vidjeti na cilju?

Na utrci postoji točan cilj i pravilo po kojem se određuje tko je završio stazu. U životu je ipak drukčije. Krist ne stoji na kraju s kronometrom i ne uspoređuje moje vrijeme s tuđim.

On vidi moje srce.

Isus govori da je mnogo zvanih, a malo izabranih (Mt 22,14). Govori i o posljednjem sudu, kada će poput pastira razlučiti ovce od jaraca (Mt 25,31–46).

To me ne potiče da razmišljam u koju će skupinu svrstati druge. Potiče me da pogledam vlastiti život.

Jesam li slijedio Njegov glas ili samo svoj? Jesam li ostao uz Njega i kada je bilo teško? Jesam li primijetio gladnoga, žednoga, bolesnoga i onoga kojemu sam mogao pomoći?

Jer u prispodobi o posljednjem sudu Krist ne pita samo što sam govorio da vjerujem. Govori i o ljubavi koju sam pokazao ili uskratio drugome.

Ne želim jednoga dana pred Njim čuti: „Nikada vas nisam poznavao” (Mt 7,23).

Želim pripadati Njegovim ovcama, onima koje poznaje i koje slijede Njegov glas (Iv 10,27).

A kada razmišljam o kraju vlastite životne staze, sve češće se pitam:

Što moje srce uistinu želi?

Želi li Krista, mir i zajedništvo s Bogom? Ili se toliko navezalo na ugodu, vlastitu volju i prolazne stvari da više ne želi krenuti dalje?

Vjerujem u Kristovo milosrđe. Vjerujem da mi je pripravio mjesto u Očevu domu (Iv 14,2–3). Ne znam kako će izgledati moj posljednji susret s Njim i ne mogu sam sebi unaprijed dodijeliti ciljnu medalju.

Ali znam što želim moliti: da moje srce kroz sve godine sve više nauči željeti Njega.

Rajska plaža

Nakon 5 sati, 6 minuta i 55 sekundi stigao sam na cilj u Loparu. Nešto sporije nego prošle godine, ali stigao sam. Unatoč umoru, grčevima i svim mislima o odustajanju.

I ondje nas je, na Rajskoj plaži, dočekalo – Rajsko pivo!

Nakon tolikoga kamenja i napora, teško je ne nasmijati se toj maloj podudarnosti.

Ali dok razmišljam o cilju jedne mnogo dulje staze, pred očima mi ostaju Pavlove riječi:

„Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.”

2 Tim 4,7

To je ono što bih i sam jednog dana želio moći reći.

Ne da sam bio najbrži. Ne da nisam padao, griješio ili skretao. Nego da sam se, uz Njegovu pomoć, vraćao na pravi put, ustajao i nastavljao.

Moja staza. Moj život. A moj cilj – Krist.