Kako smo izgubili Vitu Dok smo mi tražili njega, on je tražio nas.

Bilo je ljeto 2013. Vito je imao pet godina, Fran godinu. Jedan sasvim običan dan na plaži u Privlaci u nekoliko se sekundi pretvorio u iskustvo koje kao roditelj nikada nisam zaboravio.

Na toj sam plaži bio još kao dijete. Davne 1989. ondje sam s roditeljima ljetovao pod šatorom, u kampu Dalmacija. Pijesak, plitko more i mjesto koje mi je ostalo u lijepom sjećanju.

Više od dvadeset godina poslije poželio sam se vratiti, ovaj put sa svojom obitelji. Tih smo dana bili kod prijatelja na Viru i nekoliko dana zaredom dolazili upravo na tu plažu.

Vito je imao pet godina i još nije bio siguran plivač. Volio je masku i peraje, a plitko more bilo je gotovo idealno za njega. Fran je imao tek godinu dana.

Imali smo i malu rutinu. S plaže bismo prošetali uz obalu do kafića – mi na pivo, djeca na sladoled – pa se poslije vratili.

Toga smo dana napravili jednu sasvim nevažnu promjenu. Ručnike smo stavili nekoliko metara dalje nego prethodnih dana.

Kada je došlo vrijeme za polazak, nekoliko smo puta rekli Viti da izlazi iz mora jer idemo prema kafiću. Još je malo ostao u vodi. Vidio sam ga kako izlazi, skida masku i peraje i stavlja ih na obalu.

Nina je s Franom već krenula, a ja sam pošao prema Viti.

Prošlo je možda deset ili petnaest sekundi.

Vite nije bilo.

Nije bilo ni maske ni peraja.

Prvo sam pomislio da je ponovno ušao u more. Zvao sam ga. Gledao po plićaku, među ljudima, po obali. Nigdje ga nisam vidio.

Počeo sam ulaziti sve dublje u more i tražiti ga. Nina je krenula prema kampu i uz obalu. Ubrzo su nam počeli pomagati i drugi ljudi koji su nas tih dana već upoznali.

Nema Vite.

Ne znam koliko je točno vremena prošlo. Možda petnaest minuta, možda nešto više. U takvom trenutku vrijeme više ne prolazi normalno.

A onda mi je kroz glavu prošla misao koju nijedan roditelj ne želi pomisliti.

Utopio se.

Došao sam do žene koja je u blizini iznajmljivala brodove i zamolio je mobitel da nazovem policiju.

Nikada nisam zaboravio jedno pitanje policajca:

„Je li plivač?”

Rekao sam da ima pet godina i da nije baš dobar plivač.

A onda je na trenutak nastala tišina.

S njegove i s moje strane.

I upravo dok sam razgovarao s njim, pogledao sam prema stazi u daljini.

Ugledao sam dijete.

U rukama je nosilo peraje.

Moj Vito.

Teško mi je opisati što mi je tada prošlo kroz srce. U nekoliko trenutaka strah koji me potpuno obuzeo zamijenila je nevjerojatna radost.

Uskoro smo shvatili što se dogodilo.

Vito je izašao iz mora i pogledao prema mjestu na kojem su prethodnih dana bili naši ručnici. Nije ih vidio. Nije primijetio da smo ih toga dana stavili samo nekoliko metara dalje.

Zaključio je da smo otišli prema kafiću bez njega.

Uzeo je masku i peraje i krenuo za nama.

Sam.

Došao je sve do kafića, nije nas pronašao i odlučio se vratiti prema kampu.

Dok smo mi tražili njega, on je zapravo tražio nas.

Kada smo ponovno bili zajedno, Nina je plakala od sreće. A onda smo napravili ono što smo toga dana ionako namjeravali – zajedno smo otišli na sladoled.

Običan sladoled nakon nečega što je nekoliko minuta ranije izgledalo kao najgora moguća stvar.

Od toga dana jednu evanđeosku priču čitam malo drukčije.

Luka piše kako su Marija i Josip nakon hodočašća iz Jeruzalema shvatili da dvanaestogodišnjega Isusa nema među suputnicima. Tražili su ga među rodbinom i znancima, vratili se u Jeruzalem i tek ga nakon tri dana pronašli u Hramu.

„Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.”

Lk 2,48

Naravno, naših petnaestak minuta na plaži nije isto što i tri dana njihove potrage. Ali nakon što sam barem nakratko osjetio što znači ne znati gdje ti je dijete, te Marijine riječi više ne mogu čitati samo kao rečenicu iz Evanđelja.

Znam barem nešto o tome što može stati u riječi: tražili smo te.

Na to mi se iskustvo ponovno vratilo 7. kolovoza 2026., nakon krunice, u razmatranju petog radosnog otajstva – Isusa kojega su Marija i Josip nakon tri dana pronašli u Hramu.

Došla mi je jedna misao.

U tome što se dogodilo nije bilo grijeha. Isus je ostao u Hramu, a Marija i Josip krenuli su putem misleći da je među suputnicima. Ipak, Mariji je bilo dano proći kroz tri dana traženja vlastitoga djeteta.

Za roditelja je i nekoliko minuta takve neizvjesnosti dovoljno da osjeti strah koji je teško opisati. Zato sam se tada zapitao: zašto je Mariji bilo dopušteno proći i kroz to?

I u razmatranju mi je došla jednostavna misao:

možda zato da kao Majka više nikada ne prestane tražiti nijednoga od nas.

Toga dana na plaži Vito je tražio nas, a mi smo tražili njega.

A možda je tako i na našem putu prema Bogu. Mi mislimo da tražimo Krista, a tek poslije otkrivamo koliko je prije toga On tražio nas.

I koliko nas, dok lutamo, prati Majka koja zna što znači tražiti izgubljeno dijete.