Tijelo koje mi je povjereno Disciplina na putu svetosti

„Živio si na staroj slavi.” Tako mi je prije nekoliko godina rekao prijatelj Ivan Tudor kada sam mu došao zbog snažne boli u leđima. Rečenica je bila jednostavna, ali je pogodila u srž. Cijeli sam život svoje tijelo doživljavao kao snažno i sposobno. Tek kada je počelo ozbiljno boljeti, shvatio sam da se od stare snage ne može živjeti zauvijek. Tijelo koje mi je dano traži brigu, rad i odgovornost.

Snaga koju sam uzimao zdravo za gotovo

Odmalena sam bio sportski tip. Rano sam počeo i fizički raditi pa mi napor nikada nije bio stran. Sa šesnaest godina krenuo sam s ekipom u teretanu i redovito vježbao otprilike do osamnaeste.

Bio sam mlad, snažan i nisam previše razmišljao o tome što tijelo može. Jednostavno je moglo.

Planine su također oduvijek bile dio moga života. Klek je planina kojoj se vraćam još od djetinjstva. Godine 2005. Nina i ja završili smo planinarsku školu. Obilazili smo Ravnu goru, Risnjak, a posebno mi je ostao u sjećanju dvodnevni izlet na srednji Velebit i Premužićevu stazu.

Volio sam planine tada kao što ih volim i danas.

Ali nakon toga uslijedilo je razdoblje u kojem su sport i planinarenje postupno pali u drugi plan. Došla je obitelj, djeca, posao i sve više vremena za računalom. Kao programer velik dio dana provodio sam sjedeći.

U glavi sam još uvijek bio onaj snažan dečko koji može gotovo sve.

Samo tijelo više nije bilo isto.

Kada je tijelo počelo govoriti

Oko 2018. počela je bol u leđima.

Tupa, probadajuća i ponekad toliko jaka da sam imao osjećaj da ću umrijeti od boli. Nisam u početku znao što mi se događa ni odakle bol dolazi.

Kasnije sam počeo shvaćati da način života treba mijenjati. Godine sjedenja, programiranja i nedovoljno sustavnoga kretanja ostavile su trag. Tijelo koje sam nekada smatrao snažnim postalo je slabo upravo zato što sam pretpostavljao da će stara snaga trajati sama od sebe.

Tada mi je prijatelj Ivan Tudor, kod kojega sam krenuo zbog leđa, rekao:

„Živio si na staroj slavi.”

I bio je u pravu.

Počeo sam kod njega vježbati dva do tri puta tjedno. Vježbe za leđa, jačanje tijela, masaže i ponovno učenje pravilnoga pokreta trajali su otprilike dvije godine.

Paralelno sam počeo sve više hodati. Nekoliko puta tjedno po kvartu, oko Bundeka ili jednostavno dok sam čekao djecu da završe svoje treninge.

Danas tu Ivanovu rečenicu razumijem mnogo šire nego tada.

Ni tijelo ni duh ne žive od stare slave.

Ono što je jednom izgrađeno, a više se ne njeguje, polako slabi. Isto vrijedi za mišiće, kondiciju i zdravlje, ali i za molitvu, odnose, znanje i vjeru.

Ponovno graditi

U jednom trenutku Vito je krenuo na dodatne treninge kod trenera Antonia Horgasa. Počeo sam trenirati zajedno s njim, tri puta tjedno.

Vito je nakon nekoga vremena prestao.

Ja sam ostao.

Treninzi su se nastavili. Nekoliko sam godina boksao i redovito vježbao. Tijelo je ponovno postajalo snažno. Dobio sam otprilike deset do petnaest kilograma mišićne mase, leđa su postala stabilnija, a ono što sam nekada uzimao zdravo za gotovo sada sam počeo svjesno graditi.

Više nisam mogao računati na staru slavu. Morao sam raditi.

U veljači 2022. kupio sam Polar Grit X Pro i počeo urednije bilježiti svoje aktivnosti. Od 9. veljače 2022. do danas u tom je zapisu ostalo 677 aktivnosti, 5.132 kilometra i 1005 sati provedenih u kretanju.

Brojke mi same po sebi nisu cilj. Ali kada ih pogledam nakon nekoliko godina, pokazuju nešto što se teško vidi iz jednoga treninga — kontinuitet.

A tada još nisam znao kamo će me taj kontinuitet odvesti.

Poziv natrag u prirodu

U svibnju 2023. posebno me dotaknula jedna Gospina poruka iz Međugorja:

„Draga djeco! Pozivam vas da idete u prirodu i molite da Svevišnji govori vašem srcu i da osjetite snagu Duha Svetoga da bi svjedočili ljubav koju Bog ima za svako stvorenje. Ja sam s vama i zagovaram za vas. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“

Gospina poruka, 25. svibnja 2023.

Tu sam poruku doživio vrlo osobno.

Kao poziv da se vratim onome što sam volio još od djetinjstva — prirodi i planinama — ali sada na drukčiji način.

Ne samo zbog pogleda s vrha.

Ne samo zbog fizičkoga izazova.

Nego da odem u prirodu i molim.

Da se maknem od buke, zastanem i u tišini dopustim Bogu govoriti srcu.

Počeo sam se sve više vraćati planinama. Hodanje, usponi, snijeg, šuma, umor i tišina ponovno su postali važan dio moga života.

U prirodu sam krenuo tražiti Boga. Nisam očekivao da ću ondje ponovno otkriti i tijelo koje mi je dao.

Tek danas, gledajući unatrag, vidim kako su se pojedini koraci počeli povezivati. Najprije sam morao ponovno izgraditi ono što sam godinama zanemarivao. A onda je to tijelo ponovno moglo krenuti putem.

Čudni su ponekad putovi kojima nas Gospodin vodi. Ne vidimo uvijek kamo vode dok njima hodamo. Često tek poslije shvatimo kako je jedan korak pripremao drugi.

Od hodanja prema trčanju

Kada danas otvorim Komoot, vidim da je moja prva zabilježena kratka trkačka aktivnost bila 16. lipnja 2023. godine. Dogodila se na treninzima kod Antonia Horgasa.

To još ne bih nazvao pravim početkom trčanja. Bio je to samo jedan mali korak unutar treninga koji sam već radio.

Ali trčanje je logično počelo ulaziti u moj život. Nakon hodanja i planinarenja pojavila se želja da duže planinarske staze mogu prolaziti brže, biti izdržljiviji i u vremenu koje imam prijeći više puta kroz prirodu.

Negdje u tom prijelazu važan je bio i moj susjed Gordan. Počeo me zvati na trčanje i danas mi se čini da je upravo to bio jedan od pravih okidača da ono što je dotad bilo povremeno počne prerastati u nešto ozbiljnije.

Nije postojala velika odluka: sada ću postati trkač.

Trčanje je jednostavno došlo kao sljedeći korak.

Trči Antonio, trči

U svibnju 2024. bio sam u Vukovaru na katoličkoj muškoj konferenciji.

Na završnoj zagovornoj molitvi jedan je čovjek molio nada mnom.

Toga me dana vidio prvi put u životu. Nije me poznavao i nije znao da sam već počeo trčati.

Nakon molitve rekao mi je da mu je tijekom molitve došla jedna kratka rečenica koju mi treba prenijeti:

„Trči Antonio, trči.”

Te su mi riječi ostale urezane upravo zbog njihove jednostavnosti.

Nisam ih doživio kao poziv da započnem nešto novo. Već sam krenuo tim putem.

Za mene su bile samo potvrda.

Ne trebam tome dodavati više nego što se dogodilo. Čovjek koji me tada prvi put vidio, koji me nije poznavao i nije znao da trčim, izgovorio je upravo te riječi.

Meni su bile dovoljne.

Nastavio sam trčati.

Kada trčanje postane put

Na Komootu mi se jedan datum posebno izdvaja — 26. kolovoza 2024.

Toga sam dana na Rabu trčao Capo Fronte Trail Run, polumaratonsku dionicu od 21 kilometra. Završio sam je za 2 sata i 56 minuta, s prosječnim tempom od 8:23 minute po kilometru.

Kada danas gledam unatrag, upravo mi taj događaj izgleda kao jedan od stvarnih početaka mojega trčanja.

Ne zato što je vrijeme bilo posebno važno niti zato što sam ondje nešto osvojio. Važno je bilo to što sam shvatio da tijelo koje sam godinama ponovno gradio sada može prijeći 21 kilometar kroz prirodu.

Od tada su došli novi kilometri, trailovi, planine i izazovi. Trčanje je postupno prestalo biti samo još jedna fizička aktivnost i postalo dio moje fizičke formacije.

A s vremenom sam otkrio i nešto drugo: da korak, napor i priroda mogu postati prostor molitve. To sam posebno snažno ponovno osvijestio kroz staze na kojima su se trčanje, planine i krunica počeli povezivati.

Hram koji se ne zapušta

Kroz trening, planine i trčanje počeo sam drukčije razumijevati Pavlove riječi:

„Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.”

1 Kor 6,19

Ako mi je tijelo povjereno, onda prema njemu imam odgovornost.

Treba mu kretanje. Treba mu san. Treba mu dobra i umjerena prehrana. Treba mu odmor, napor i disciplina.

Ne želim ponovno doći u stanje u kojem živim na staroj slavi i očekujem da će tijelo samo od sebe ostati snažno, zdravo i sposobno.

Ali postoji i druga krajnost.

Hram se ne zapušta, ali mu se ni ne klanja.

Kada tijelo postane idol

Sport sam po sebi nije cilj života.

Izgled, mišići, kilometri, tempo, rezultati i završena natjecanja mogu biti dobri plodovi rada. Ali vrlo lako ono što je trebalo služiti čovjeku počne od čovjeka tražiti da služi njemu.

Na jednoj duhovnoj obnovi slušao sam mladića koji je svjedočio upravo o tome. Tijelo i fizički izgled postupno su mu postali idol. Nešto što je počelo kao dobra briga o sebi zauzelo je mjesto koje mu nije pripadalo.

To mi je ostalo kao upozorenje.

Ne želim krenuti tim putem.

Ne želim da mi tijelo postane svrha.

Ne želim da me fizička formacija udalji od svetosti.

Želim da mi na putu svetosti pomaže.

Mogu biti snažniji, brži i izdržljiviji nego jučer. Mogu biti zadovoljan napretkom. Mogu imati cilj i raditi na njemu.

Ali rezultat ne smije određivati moju vrijednost.

A trening ne smije zauzeti mjesto Boga, obitelji, odnosa, molitve ili zdravoga razuma.

Ne trčim da bih bio prvi

Kada danas stanem na start utrke, ne stanem tamo zato da osvojim prvo, drugo ili treće mjesto.

Moj je osnovni cilj završiti unutar dopuštenoga vremena.

Želim boraviti u prirodi, družiti se, upoznavati nova mjesta, biti zdrav i radostan te pokušati pobijediti jučerašnjega sebe.

Naravno da želim napredovati. Lijepo je vidjeti da je nešto što je prije bilo teško danas postalo lakše. Lijepo je biti brži ili izdržljiviji.

Ali ne moram svaki put rušiti vrijeme.

Ponekad je to utrka, a ponekad samo rani krug u tišini prije početka novoga dana. I jedno i drugo ima smisla ako znam zašto sam krenuo.

Ako na treningu vidim da taj dan ne ide kako sam zamislio, usporim.

Ako treba, zastanem.

Jedan trening nije vrijedan ozljede.

Rezultati polako dolaze kao plod ustrajnosti, ne kao nešto što moram iz tijela iznuditi pod svaku cijenu.

Upoznati granice

Ponekad ipak želim vidjeti gdje su granice tijela koje sam godinama gradio.

Medvednica 1M bila je jedan takav trenutak.

Više od pedeset kilometara i gotovo dvanaest sati na nogama nisu bili odluka jednoga jutra. Iza toga su bile godine rada, treninga, hodanja, planina i postupnoga građenja izdržljivosti.

Takvi izazovi mi pokazuju koliko tijelo može.

Ali još važnije, pokazuju mi gdje treba usporiti.

Ne želim dokazivati da moje tijelo nema granica.

Ima ih.

I jednog će ih dana biti više nego danas.

Želim ih upoznati, ponekad ih pažljivo pomaknuti, ali ih i poštovati.

I odmor je dio discipline.

I usporavanje može biti mudrost.

I odluka da danas ne završim ono što sam planirao ponekad može biti veća pobjeda nad sobom nego tvrdoglavo nastavljanje.

Čemu služi snaga?

Kako godine prolaze, sve me manje zanima sama činjenica da nešto mogu podignuti, pretrčati ili izdržati.

Važnije mi postaje pitanje:

Čemu služi snaga koju gradim?

Tijelo mi omogućuje da hodam s obitelji i prilagodim svoj korak onome tko ide sporije, trčim s djecom, odlazim u planine, nosim ruksak ili drvo do planinarskog doma, budem na hodočašću, kleknem u molitvi, ustanem rano, radim i budem ondje gdje sam potreban.

Želim biti zdrav i veseo.

Želim imati snage za ljude koje volim.

Želim moći otići putem kojim me Bog pozove.

Snaga dobiva pravi smisao tek kada postane sposobnost za život, ljubav i služenje.

Nekada sam mislio da je snaga nešto što jednostavno imam.

Danas znam da je i ona nešto što mi je povjereno.

Cilj je cjelovit čovjek

Danas fizičku formaciju više ne mogu promatrati odvojeno od ostatka života.

Ona je samo jedna od četiri dimenzije koje pokušavam držati u ravnoteži.

Duhovna formacija vodi me prema odnosu s Bogom.

Intelektualna formacija uči me tražiti istinu, učiti i razlučivati.

Fizička formacija uči me brinuti o tijelu, biti discipliniran i upoznavati vlastite granice.

Socijalna formacija podsjeća me da nisam stvoren za sebe, nego za odnos, obitelj, zajedništvo i služenje.

Jedno bez drugoga ne ide.

Mogu imati snažno tijelo, a biti duhovno prazan.

Mogu mnogo znati, a ne znati ljubiti.

Mogu govoriti o molitvi, a zanemariti ljude koje mi je Bog povjerio.

A mogu toliko zanemariti vlastito tijelo da više nemam snage kvalitetno živjeti ono na što sam pozvan.

Sve treba biti u nekoj ravnoteži.

Ne u savršenoj ravnoteži, jer život nije tablica koju jednom posložimo i više je ne diramo. Svaki dan ponovno nešto usklađujemo.

Ali smjer mora ostati isti.

Mir.

Radost.

Sloboda.

Ljubav.

Put prema svetosti.

Danas zato treniram da bih bio zdrav, sposoban i snažan, ali još više da bih mogao biti cjelovitiji čovjek.

Čovjek koji može služiti.

Čovjek koji zna zahvaliti za ono što mu je dano.

Čovjek kojemu tijelo nije gospodar, nego dar.

Cilj nije savršeno tijelo. Cilj je cjelovit čovjek.

I za mene fizička formacija ima smisla samo ako zajedno s duhovnom, intelektualnom i socijalnom formacijom pomaže da postajem slobodniji, mirniji, radosniji i bliži Kristu.