Dok nas kiša nije potjerala Tatino vrijeme za djecu

Radni dan mogao se nastaviti još satima. Posla uvijek ima, a iza jednoga dovršenog zadatka već čeka sljedeći. Ipak, toga sam poslijepodneva odlučio stati. Dino, Cvita i ja uzeli smo lopte, role i zaštitnu opremu te otišli na obližnje igralište. Nismo imali velik plan. Samo malo vremena koje ćemo provesti zajedno.

Odmor od svakodnevnoga posla

Rad od kuće ima svojih prednosti, ali ponekad zamagli granicu između vremena za posao i vremena za obitelj. Računalo je uvijek blizu, poruke stižu, a čovjek lako pomisli da će završiti još samo jednu sitnicu.

Djeca, međutim, ne mjere vrijeme prema obavljenim zadacima. Njima je važno jesam li ondje. Jesam li zatvorio računalo, uzeo loptu i izašao s njima.

Toga dana nije nam trebao poseban izlet ni brižno pripremljen program. Trebalo je samo reći: idemo.

Jedno igralište, tri sporta

Dino i ja počeli smo s odbojkom. Dodavali smo se, pokušavali zadržati loptu u zraku, a zatim smo je zamijenili nogometnom. Nije bilo rezultata, sudaca ni ozbiljnih pravila. Bilo je dovoljno trčati, pucati prema golu i smijati se promašajima.

Cvita je u međuvremenu obula role. Kaciga, štitnici za koljena, laktove i dlanove — pa polako na teren. Najprije oprezno, zatim sve sigurnije. Svaki novi metar bio je mala pobjeda, a osmijeh na njezinu licu govorio je više od bilo kakve pohvale.

U jednom trenutku sjela je uz rub igrališta kako bi namjestila opremu. Nije joj smetalo što nešto još ne ide savršeno. Ustala je i ponovno pokušala. Djeca nas često upravo tako podsjećaju da se napredak ne događa bez pokoje nesigurnosti, pada i novoga početka.

Promatrači s obližnjega stupa

Dok smo mi izmjenjivali odbojkaške udarce, trčali za nogometnom loptom i pratili Cvitine sve sigurnije krugove na rolama, s obližnjega su nas stupa promatrale rode.

I one su toga poslijepodneva bile na okupu, zbijene u svojem gnijezdu pod sve tamnijim nebom. Na trenutak je izgledalo kao da se dvije obitelji promatraju: one iz svojega gnijezda, a mi s igrališta.

Iza nas su bili jezero, kapelica i zeleni obronci, a iznad nas oblaci koji su postajali sve tamniji. Sunce se još povremeno probijalo, ali bilo je jasno da naše druženje neće trajati koliko smo zamišljali.

Vrijeme koje se ne vraća

Takva poslijepodneva lako izgledaju nevažna. Nismo otišli daleko, nismo ostvarili sportski rezultat i nismo napravili ništa što bi trebalo posebno pamtiti.

Ali upravo se od takvih trenutaka gradi odnos.

Djeca se možda jednoga dana neće sjećati svake lopte koju smo udarili ni koliko su krugova napravila na rolama. Nadam se da će se sjećati da je tata znao prekinuti posao i biti s njima.

„Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.”

Mt 18,5

Krist me tim riječima podsjeća da vrijeme darovano djetetu nije vrijeme oduzeto važnijim stvarima. U licu djeteta i njegovoj potrebi za blizinom susrećem i njega.

Roditeljstvo nije samo briga da djeca imaju sve što im je potrebno. Ono je prisutnost. Slušanje. Igra. Strpljivo čekanje dok se ponovno zakopčavaju role. Još jedno dodavanje lopte kada sam već pomislio da je vrijeme za povratak.

Dok nas kiša nije potjerala

Oblaci su se konačno zatvorili nad igralištem. Još smo pokušavali uhvatiti nekoliko posljednjih minuta igre, ali priroda je odlučila da je za taj dan bilo dovoljno.

Kiša nas je potjerala kući brže nego što smo planirali.

Druženje ipak nije završilo na igralištu. Požurili smo kući, skinuli mokru opremu, a tata je pripremio tople sendviče i čaj. Djed je zatim donio palačinke, a za kraj je, naravno, ostao i sladoled.

Nakon lopte, rola, tamnih oblaka i trčanja pred kišom, upravo je ta jednostavna večer kod kuće bila najbolji završetak dana.

Nije to bilo veliko obiteljsko putovanje ni posebno organiziran događaj. Bilo je to jedno obično poslijepodne u kojem sam ostavio posao, izašao s djecom i vratio se kući bogatiji za vrijeme provedeno s njima.

Posao će ponovno čekati ujutro. Djetinjstvo neće.