Prije nego se Rab probudio Dva sata samo za nas

Probudio sam Frana u 5:40. Ideja je bila jednostavna: krenuti dovoljno rano da izlazak sunca dočekamo negdje iznad Raba, prohodati nekoliko kilometara i usput isprobati dron koji nam je stigao prije nekoliko dana. Na kraju smo dobili puno više od nekoliko dobrih snimaka.

Rab poznajemo iz mnogo različitih perspektiva.

S mora.

S plaže.

Iz grada.

Iz automobila.

Ali toga jutra htjeli smo ga vidjeti malo drukčije.

Dok još većina ljudi spava.

Pokret u 5:40

Nije bilo neke velike pripreme.

Probudio sam Frana u 5:40, spremili smo stvari i lagano krenuli.

Plan je bio napraviti oko pet kilometara hoda preko Vidilice Tomašić prema Kamenjaku, najvišem vrhu otoka Raba na 408 metara, i pokušati uhvatiti jutarnje sunce prije nego što se dan potpuno razbudi.

Nije to bio trening u kojem gledam tempo, puls ili rezultat.

Nigdje nam se nije žurilo.

Hodali smo.

Pričali.

Stajali kada nam se nešto svidjelo.

Fotografirali.

I veselili se tome što ćemo napokon malo ozbiljnije isprobati novu igračku.

Dron.

Rab iz druge perspektive

Već s Vidilice pogled se otvorio prema gradu Rabu, moru i okolnim otocima.

Dok smo s visine gledali prema gradu Rabu, vidio se i katamaran kojim su Nina i Cvita toga jutra krenule prema Rijeci na svoje žensko druženje.

Njih dvije imale su svoj dan, a Fran i ja svoja dva jutarnja sata.

Različiti planovi, ali zapravo ista stvar — vrijeme koje odvojimo jedni za druge.

Sunce se tek probijalo kroz oblake iznad Velebita, a otok ispod nas još je bio neobično miran.

Upravo zato volim rano jutro.

Mjesta koja dobro poznaješ na kratko postanu neka druga mjesta.

Nema gužve.

Nema buke.

Nema potrebe da bilo kamo stigneš.

Samo nastaviš hodati.

Fran je išao ispred mene, pa iza mene, pa bismo zastali zbog nekog kadra ili pogleda. Malo smo fotografirali mobitelom, malo gledali gdje bismo mogli podignuti dron, a malo jednostavno hodali po kamenjaru.

Na Kamenjaku se otvorio još širi pogled.

More na jednu stranu.

Velebit na drugu.

Rab ispod nas.

A nas dvojica negdje među kamenjem.

Kada sin uči oca

Dron smo dobili tek nekoliko dana ranije.

A Fran ga je već počeo detaljno proučavati.

Kako se njime upravlja.

Što koja funkcija radi.

Kako postaviti kadar.

Kako ga sigurno podignuti i vratiti.

Što napraviti, a što radije ne dirati dok ne znaš čemu služi.

Na vrhu se zato dogodilo nešto što mi je posljednjih godina sve zanimljivije promatrati.

On je učio mene.

Pokazivao mi je što je već otkrio i objašnjavao stvari koje je prethodnih dana proučavao.

I meni je to potpuno prirodno.

Kako djeca rastu, znanje u obitelji sve manje ide samo u jednom smjeru.

Nekada ja njemu mogu prenijeti ono što sam tijekom života naučio.

Drugi put on meni pokaže nešto što zna bolje.

Svatko daje ono što ima.

A drugi treba biti dovoljno otvoren da to primi.

„Mudar neka sluša i umnoži znanje.“

Izr 1,5

Mislim da se ponekad od oca očekuje da mora znati odgovore na sve.

Ne mora.

Meni je lijepo kada mogu nešto naučiti od vlastitog sina.

Kao što se nadam da će i on od mene uzeti ono dobro što mu mogu prenijeti.

Toga jutra učili smo obojica.

Samo svatko nešto drugo.

Možda je i to jedan od načina da ono što znamo ne zadržimo samo za sebe, nego ga prenesemo drugome.

Dva sata koja se ne mogu vratiti

Na kraju smo vani proveli nešto manje od dva sata.

Oko pet kilometara hodanja.

Vidilica.

Kamenjak.

Izlazak sunca.

Nekoliko prvih ozbiljnijih letova dronom.

Dosta fotografija i videa koje ćemo sačuvati.

Ali kada razmišljam o tome jutru, zapravo mi ništa od toga nije najvažnije.

Najvrjednija su ona dva sata koja smo imali jedan za drugoga.

Bez nekog posebnog programa.

Bez potrebe da vodimo velike razgovore.

Jer zajedništvo se ne gradi samo ozbiljnim razgovorima i velikim događajima.

Ponekad se gradi hodanjem po kamenjaru.

Smijanjem zbog nečega što će za dva dana biti potpuno nevažno.

Pokušavanjem da dron napravi upravo ono što smo zamislili.

Pokazivanjem nečega što jedan zna, a drugi još ne zna.

I jednostavnim osjećajem da nam je dobro biti zajedno.

Ono što kamera ne može snimiti

Dron nam je toga jutra pokazao Rab iz perspektive koju prije nismo imali.

Na njegovim snimkama vidi se kamen, more, planina i otok koji se polako budi.

Na nekima se vidimo i mi.

Dva mala čovjeka usred velikog krajolika.

Ali ono najvažnije ipak nije ostalo na memorijskoj kartici.

Ne možeš snimiti odnos.

Ne možeš spremiti vrijeme pa ga poslije ponovno potrošiti.

Djeca rastu.

I možda upravo zato sve više primjećujem koliko vrijede ovakva sasvim obična jutra.

Ne mora svaki zajednički trenutak postati velika uspomena.

Dovoljno je da smo bili zajedno.

Da sam nešto pokazao ja njemu.

Da je nešto pokazao on meni.

I da smo se, prije nego se Rab probudio, dva sata jednostavno radovali jedan drugome.