Nisam promijenio način razmišljanja Promijenio sam samo veličinu problema koji pokušavam razumjeti

Dugo sam mislio da su pojedina razdoblja mojega života međusobno prilično nepovezana. Danas, kad pogledam unatrag, sve češće vidim istu potrebu koja me prati gotovo cijeli život: razumjeti kako stvari funkcioniraju, što ih povezuje i što je među njima doista važno.

Matematika i računala bili su jedno. Strojarstvo i programiranje drugo. Obitelj nešto treće. Vjera je imala svoje mjesto. Priroda, planine i fizički rad bili su dio života od djetinjstva, dok su se neki drugi dijelovi s vremenom jasnije oblikovali. Danas mi sve to više ne izgleda kao nekoliko odvojenih priča.

Možda se moj način razmišljanja nije toliko promijenio. Promijenila se samo veličina problema koji pokušavam razumjeti.

Prije nego što sam znao što je sustav

Moj odnos s Kristom nije počeo u odrasloj dobi. Kršten sam 7. lipnja 1980., svega nekoliko tjedana nakon rođenja, a vjeronauk smo kao djeca imali u župnom uredu, još prije rata.

Sjećam se kako su druga djeca odlazila u Dom gledati crtane filmove. Naravno da bih i ja radije otišao na crtić, ali nas nekoliko išlo je u župni ured i slušalo župnika. Tada nisam razmišljao o tome što će od toga jednom ostati.

Ali neke stvari ostanu.

Kao dijete stalno sam nešto izrađivao, rastavljao i ponovno sastavljao. Na jednoj staroj fotografiji držim vlakić koji se mogao rastaviti na dijelove pa ponovno složiti. Očito me već tada privlačilo ono što se nalazi ispod površine.

Jednom sam u župnom uredu ugledao malu bateriju koja mi je baš trebala i uzeo je bez pitanja. Tek dan-dva poslije pogodila me jednostavna činjenica: ukrao sam je.

Toliko mi se taj trenutak urezao da je na neki način postao dio mene.

Nedugo zatim za rođendan sam dobio, za moje tadašnje pojmove, jako puno novca. Na sljedećoj svetoj misi sav sam taj novac stavio u lemozinu. U mojoj dječjoj glavi to je bio povrat.

Dobro se sjećam onoga što se dogodilo u meni. Stvar koju sam želio više nije bila važna. Ni novac nije bio važan. Važno mi je bilo ispraviti ono što sam učinio i ponovno imati mir.

Danas u tome prepoznajem i jedan stav koji me prati cijeli život: imati novac nije cilj. Novac je sredstvo. Vrijedi onoliko koliko može poslužiti nečemu važnijem od njega samoga.

Tada nisam znao riječ nenavezanost, ali mislim da sam je na svoj dječji način prvi put osjetio.

Potvrdu sam primio 29. svibnja 1995. Nakon toga jedno sam vrijeme pjevao i u crkvenom zboru. Nije to tada bio neki veliki duhovni program. Bila je to jednostavno jedna od niti života.

Nisam odrastao samo uz stvari koje sam rastavljao i sastavljao, nego i uz jedan puno važniji primjer. Gledao sam tatu kako voli mamu. Tu su ljubav prenijeli na mene, a kasnije i na moju pet godina mlađu sestru. Danas se još uvijek vole. Možda tada nisam znao koliko je to važno, ali upravo sam kod kuće prvi put učio što znači pripadati nekome i ostati uz njega.

Prve naredbe

Negdje oko trinaeste godine tata mi je kupio prvo x86 računalo. Na njemu sam počeo programirati u QBASIC-u.

Nisam imao veliki plan. Zanimalo me što će računalo napraviti ako mu dam prave naredbe. Napišeš nekoliko redaka, pokreneš ih, vidiš rezultat. Ako nešto nije dobro, pronađeš pogrešku, ispraviš je i pokušaš ponovno.

Možda je već tu nastajao obrazac koji me prati do danas.

Godine 1996. želio sam ozbiljnije računalo. Cijelo sam ljeto radio s tatom: istovar, skladište pića, lopata i sve drugo što je trebalo napraviti. Zaradio sam za tadašnje prilike velik novac.

Mogao sam ga potrošiti na mnogo toga. Za taj se novac tada mogao kupiti i auto. Ja sam kupio računalo.

Procesor na 133 MHz, monitor u boji, HP-ov pisač u boji i skener. Na njemu sam programirao, pisao seminare, obrađivao slike i učio. Naravno, ponekad bih i zaigrao neku igru, ali računalo mi nikada nije bilo prvenstveno igračka.

Bilo je alat.

Danas znam da novac tog ljeta nisam potrošio. Uložio sam ga u smjer kojim ću krenuti.

Profesorica koja je nešto vidjela prije mene

U srednjoj školi posebno sam volio matematiku, a moja profesorica i razrednica Mirjana Poljak to je dobro znala.

Pred kraj četvrtog razreda rekla mi je da ću sigurno završiti na nekom tehničkom fakultetu i savjetovala mi da integrale i derivacije učim po Apsenu. Apsen mi je stvarno odgovarao, bio je bliži načinu na koji sam razmišljao.

I maturalni rad napravio sam iz matematike: krivulje drugoga reda, osim kružnice. Elipse, parabole, hiperbole. Jednadžbe iz kojih nastaje oblik.

Danas mi je zanimljivo koliko me već tada privlačilo isto pitanje: kakav red postoji iza onoga što vidim?

Hvala, profa.

FSB ipak nije bio moj prvi izbor. U ljeto 1998. najprije sam pokušao upisati FER, ali nakon prijemnoga nedostajalo mi je nekoliko bodova. To me prilično prizemljilo.

Nakon toga pokušao sam krenuti prema vojnom zrakoplovstvu. Želio sam biti pilot. Testiranja i psihologa prošao sam vrlo dobro, ali nisam primljen.

Tada mi sigurno nije bilo drago. Danas sam na tome zahvalan.

U jesenskom roku, nakon ljeta provedenog u učenju i rješavanju starih prijemnih ispita, s lakoćom sam upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje. Ono što mi nekoliko mjeseci prije nije uspjelo natjeralo me da ozbiljnije sjednem, radim i pripremim se. Ispalo je da je FSB za mene bio pun pogodak.

Neka vrata koja se zatvore pred nama dugo doživljavamo kao poraz. Tek kasnije ponekad vidimo kamo nas je zatvoren put zapravo usmjerio.

Sustavi koje sam znao razumjeti

Na FSB-u su se matematika, računala i strojarstvo počeli spajati. Još kao student radio sam u CADLabu kod prof. Doriana Marjanovića. Tamo sam imao pristup tada vrlo brzom internetu i vlastitom radnom računalu, što mi je u to vrijeme otvaralo sasvim novi prostor za učenje, istraživanje i rad.

Programiranje je postupno iz interesa postalo posao. Došli su projekti, konferencije, nastava i istraživanje, a nakon diplomiranja sam godinama na FSB-u uglavnom držao vježbe iz Računalne matematike, Objektnog programiranja i Algoritamskih tehnika.

Posebno mjesto na tom putu ima prof. Mario Essert. Puno mi je pomogao tijekom studija, bio mi je mentor na diplomskom radu i jedan od ljudi od kojih sam mnogo naučio. Drago mi je što smo i danas dobri prijatelji.

Diplomski rad iz 2007., Generiranje interaktivnih tehničkih shema, danas mi je posebno zanimljiv jer u njemu prepoznajem način razmišljanja koji me prati i dalje.

Radio sam na sustavu koji je povezivao više alata kako bi korisnik kroz web mogao napraviti ono za što bi mu inače trebali složeni programi i lokalno instalirani alati.

Smetalo mi je što je korisnik često zatrpan mogućnostima koje mu zapravo ne trebaju. Treba mu rezultat, ne sav višak oko njega.

Razloži problem. Pronađi što je bitno. Poveži dijelove. Automatiziraj ono što se može automatizirati. Korisniku ostavi ono što mu doista treba.

Danas, gotovo dvadeset godina poslije, prepoznajem koliko je taj način razmišljanja ostao u meni.

Nisam živio samo glavom

Dok su me privlačili matematika, računala i sustavi, fizički rad nikada mi nije bio stran. Zapravo je bio dio mojega života od najranijeg djetinjstva. S otprilike tri godine imao sam svoj mali kramp. Danas mi je to pomalo smiješno, ali dobro opisuje svijet u kojem sam odrastao.

Mnoge ljetne praznike provodio sam kod bake i djeda u Turković Selu, podno Kleka. Od djetinjstva sam se penjao na Klek, znao sam okolne livade i putove, Vitunjčicu i njezine ribe. Ljetne vrućine značile su košenje trave, skupljanje sijena i druge poslove, a nakon svega zasluženo kupanje na jazu na Dobri.

Otprilike od tih najranijih godina dio mojega života bio je i ribolov. S tatom sam često išao na pastrve na Vitunjčicu i Dobru. Uz vodu se učilo čekati, promatrati i biti strpljiv, ali prije svega bilo je to vrijeme provedeno s tatom.

Ono ljeto 1996., kada sam s njim radio i zaradio novac za računalo, zato nije bilo neko potpuno novo iskustvo fizičkog rada. Tijelo je odmalena radilo zajedno s glavom.

S vremenom su planine postale još jedan oblik toga iskustva. Planinarsku školu završio sam 2005., a planinarenje, hodanje i kasnije trčanje sve su više postajali prostor u kojem učim ustrajnost, disciplinu i vlastite granice.

Ono što sam primao od svojih roditelja danas nastojim prenositi svojoj djeci — Viti, Franu, Dini i Cviti. Ljubav prema ribolovu posebno je preuzeo Vito, koji o toj svojoj strasti piše na portalu Od jezera do mora. A Fran, baš kao i ja nekada, voli stvari rastaviti, ponovno sastaviti i od njih napraviti nešto svoje, što se vidi i na njegovu portalu byFran.eu.

Danas fizičku formaciju ne doživljavam kao nešto odvojeno od ostatka života. Tijelo nije samo sredstvo koje me treba odvesti kamo sam zamislio. Ono mi je povjereno, treba ga čuvati, razvijati i učiti slušati. O tome sam više pisao u tekstu Tijelo koje mi je povjereno.

A planine su mi više puta pokazale da se neke pobjede ne mjere vrhom, kilometrima ni vremenom, nego onime što čovjek na putu pobijedi u sebi.

Od informacije prema značenju

Nakon strojarstva put me doveo i do Staroslavenskoga instituta. Tamo me je primila tadašnja ravnateljica Marica Čunčić, osoba kojoj danas mnogo dugujem.

U Institutu su računala i baze podataka odjednom služili sasvim drukčijem sadržaju: starim tekstovima, glagoljici i kulturnoj baštini. Godine 2009. upisao sam doktorski studij informacijskih znanosti, a posebno su me zanimali misali i brevijari, osobito njihove kalendarske strukture.

Opet sustavi, ali ovaj put iza podataka više nije stajao samo tehnički problem. Iza njih su stajali ljudi, povijest, jezik, liturgija i vjera.

S Maricom se nisam povezao samo intelektualno. Kod nje sam išao i na ignacijevske duhovne vježbe, koje su snažno utjecale na moj duhovni život i formaciju.

Za duhovne vježbe izradio sam velik i opsežan web. Marica mi je znala govoriti da sam tom brodu napravio „motor” koji ga usmjerava na nemirnome moru. Ta mi je slika ostala do danas.

„Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!”

Lk 5,10

U jednom razmatranju posebno mi se urezala upravo slika mreže. Godinama sam radio na netu — mreži — i gradio web kojim su se informacije i ljudi povezivali. A u tom sam trenutku sebe vidio kao onoga koji se sam uhvatio u mrežu.

Dok sam ja mislio da gradim mrežu, počeo sam shvaćati da je Krist kroz nju zapravo uhvatio mene.

Ta povezanost tehnike i vjere tada mi nije djelovala nimalo prisiljeno. Upravo suprotno. Kao da je Krist uzeo nešto što mi je bilo potpuno poznato — mrežu, povezivanje, sustav — i kroz to mi pokazao nešto o mojem vlastitom putu.

Danas u tome prepoznajem i jedan od korijena U tišini. Ponovno gradim nešto na mreži, ali smisao više nije samo povezati informacije. Ako ovaj prostor nekome pomogne zastati, poslušati Riječ, pronaći smjer ili napraviti još jedan korak prema Kristu, onda mreža ponovno služi nečemu većem od same tehnologije.

Možda baš zato danas Institut ne povezujem samo s poslom, istraživanjem i informacijskim znanostima. Ondje su se kod mene vrlo konkretno počeli povezivati intelektualni i duhovni život.

Doktorski rad na kraju nisam započeo. Položio sam kolegije, ali okolnosti se nisu složile tako da taj put nastavim do kraja. Ipak, mnogo toga što sam ondje naučio i ljudi koje sam ondje susreo ostali su važan dio mojega puta.

Nije sve što započnemo nužno nešto što moramo dovršiti da bi nas oblikovalo.

Krist nije došao kasnije

Kad bih svoj život prepričao previše uredno, moglo bi izgledati kao da sam prvo bio čovjek matematike, računala i sustava, a onda negdje kasnije pronašao Krista.

Nije bilo tako.

Krist je bio prisutan puno ranije: kroz krštenje, vjeronauk, sakramente, crkveni zbor, misu i ispovijed.

Kada sam 1998. otišao studirati u Zagreb, nisam svake nedjelje bio na svetoj misi i nisam uvijek živio onako kako danas mislim da sam trebao. Ipak, odnos s Kristom nije se prekinuo. Na misu sam išao, a ispovijed je ostala dio života.

O ozbiljnijem duhovnom zaokretu, osobito kroz ignacijevske duhovne vježbe, već sam pisao u tekstu Zašto sam krenuo putem tišine, a o sakramentu pomirenja u tekstu Zašto se vraćam ispovijedi.

Danas to ipak vidim malo drukčije. Ne mislim da sam tada pronašao Krista. Sve više mislim da sam počeo jasnije primjećivati da je On cijelo vrijeme pratio mene.

„Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.”

Ps 139,3.5

Neka su se vrata otvorila, neka zatvorila. Ponekad sam nešto razumio odmah, češće tek puno poslije. Čovjek se mijenja, pada, uči i ponovno pokušava.

U svojem molitvenom dnevniku posebno sam izdvojio jedan odlomak iz Poslanice Rimljanima. Čitao sam ga kao da sam u tim riječima pronašao nešto od vlastitoga puta:

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.”

Rim 8,28-30

Ne čitam te riječi kao objašnjenje svakoga događaja niti mislim da danas razumijem zašto je nešto moralo biti upravo tako. Ali kada pogledam unatrag, sve manje vidim niz slučajnih i nepovezanih epizoda. Sve više vidim put na kojem me Bog strpljivo oblikuje.

A Krist ostaje.

Kad su se dijelovi povezali

Još mi je dugo nedostajao jezik kojim bih povezao različite dijelove vlastitoga života. Tu su veliku ulogu imali bratstvo Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina i blaženi Ivan Merz.

Kroz Merza sam jasnije upoznao ideju cjelovitog oblikovanja čovjeka: duhovnu, intelektualnu, fizičku i socijalnu formaciju.

Odjednom mi to nije izgledalo kao nova teorija koju trebam primijeniti na sebe. Izgledalo mi je poznato.

Shvatio sam da već dugo, često nesvjesno i svakako nesavršeno, pokušavam živjeti upravo tako.

Znanje mi je uvijek bilo važno. Tijelo sam kroz godine učio drukčije gledati i disciplinirati. Obitelj, prijateljstva, zajednica i služenje nikada nisu bili samo dodatak životu. A vjera je postupno prestajala biti jedan odvojen dio i postajala ono što sve ostalo drži na pravome mjestu.

Četiri formacije za mene nisu četiri odvojena projekta. One pripadaju jednom čovjeku.

A njihov cilj nije izgraditi savršeno uravnoteženog čovjeka niti postati samo pametniji, snažniji ili uspješniji. Kršćanska formacija na kraju ima mnogo jednostavniji i mnogo zahtjevniji cilj: svetost.

„Tvoja su obećanja vjere predostojna, svetost je ures Doma tvojega, Gospodine, u sve dane!”

Ps 93,5

Možda je upravo tu bila najveća promjena: ne u tome da sam počeo razmišljati na potpuno nov način, nego u tome što sam isti način razmišljanja počeo primjenjivati na puno veće pitanje.

Čovjek ipak nije sustav

Godinama sam pokušavao razumjeti sustave. Ako nešto ne radi, rastavi problem, pronađi odnose među dijelovima, lociraj pogrešku, promijeni ono što treba i pokušaj ponovno.

To je izvrstan način za računalo. Često je koristan i za mnoge druge probleme.

Ali čovjek nije programski sustav.

Ne mogu ispraviti svaki vlastiti bug, predvidjeti svaki rezultat ni sebe dovesti do neke konačne stabilne verzije. I ne mogu život održati na okupu samo arhitekturom koju sam sam izgradio.

Godinama sam pokušavao razumjeti sustave. Danas sve više učim da čovjeka ne treba svesti na sustav. Možeš razumjeti odnose među dijelovima, ali život ne drži zajedno arhitektura koju sam izgradiš. Mene sve više drži zajedno odnos s Kristom.

„On je prije svega i sve stoji u njemu.”

Kol 1,17

Možda mi upravo te Pavlove riječi danas najbolje odgovaraju na pitanje koje sam cijeli život postavljao na različite načine. Što je ono što dijelove drži zajedno?

Zato matematiku, programiranje, posao, brak, obitelj, tijelo, planine, prijateljstva, služenje i vjeru više ne pokušavam gledati kao odvojene ladice.

Sve to pripada istom životu.

Možda zato mogu reći da se moj način razmišljanja zapravo nije toliko promijenio.

Promijenila se samo veličina problema koji pokušavam razumjeti.

A što sam stariji, sve više shvaćam da čovjek nije problem koji treba riješiti. Čovjek je osoba koja se treba dati oblikovati. Često to počinje onda kada prestanemo pokušavati mijenjati druge i dopustimo da se promjena dogodi u nama.

I za mene taj put sve više ima jedno središte: Krista.